Čovjek na raskrižju svjetova
izložba Zoltana Novaka, Svijet bez mjere

Tekst objavljen u veljači 2019. u Vijencu broj 651


Zoltan Novak najnovijom izložbom čini znakovit pomak u svome slikarstvu, zadržavajući pritom osobnost i prepoznatljivost


U intervjuu u Vijencu prije dvadesetak godina, u povodu samostalne izložbe koja se tad održavala u Muzeju za umjetnost i obrt, Zoltan Novak maglovito je pretkazao da „pojma nema kako će izgledati njegove buduće slike, i da to možda uopće neće biti slike“. U uvodu pak predgovora monografije što ju je 2012. objavio Art magazin ­Kontura Igor Zidić je zajedno s umjetnikom naslutio da će „njegov legendarni Šetač prije ili poslije postati Ležač, da će vertikala postati horizontala, da će homo erectus postati sleeping (i. e.: dying) man: Po svoj prilici, Šetaču je put određen i longitudinalno zacrtan. U dogledno vrijeme pretpostavljam da će malo više sjediti, postat će, možda Sjedač. Zatim, čovjek koji leži ili spava. Naposljetku, postat će Sjena iz prekrasne novele Jamesa Joyca Mrtvi“ (Dnevnik, 2004). Evo nas sada u toj prorečenoj budućnosti, usred netom otvorene Novakove izložbe Svijet bez mjere (kustosica Snježana Pintarić; tekst predgovora Vanja Babić, Snježana Pintarić), u prostoru za povremene izložbe Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu. Riječ je o četvrtoj većoj samostalnoj izložbi toga autora u Zagrebu, nakon izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt (1999), Gliptoteci HAZU (Noćne slike, 2008) i također one posljednje u Umjetničkom paviljonu (Kontrola iluzije, 2015). Jedan od najistaknutijih slikara srednje generacije, poznat po svom legendarnom Šetaču, „arhetipskom plošnom znaku sa semafora postmoderne, suvremene svakodnevnice“, ovaj se put predstavlja najnovijim nizom od tridesetak slika velikih formata. Ovaj ciklus, kako to ističe Snježana Pintarić, „donosi ekspresionističke slike iz društveno-političke zbilje, a Novak nastavlja svoju prepoznatljivu urbanu motiviku i angažirani pristup“, a angažiranost se ostvaruje kroz prizmu kolektivne memorije i vlastite autobiografije...


Čini se da su slike i dalje ostale slike, no kakve su to slike sada, nakon oko trideset godina rada? I što se događa sa Šetačem, kakvim putovima on kroči? Je li doista postao sjena, ili smo zapravo mi, oni od mesa, ta postmoderna sjena unutar informacijskog društva?