Antonio Grgić: Svjedočimo novoj renesansi

Tekst objavljen 9. studenoga 2017. u Vijencu 618..



Antonio Grgić, arhitekt, teoretičar arhitekture i vizualni umjetnik


Svaki ulazak u društveno polje pretpostavlja da će se proizvesti rezultati koji se planiraju, ali i oni na koje niste računali / Filozofija i umjetnost dva su načina dosezanja istine, ali ne nužno sasvim odvojena


Dosadašnji opus Antonija Grgića, vizualnog umjetnika, arhitekta i teoretičara umjetnosti, počiva na odsutnosti i neopipljivosti „ne-objekta“, na prostoru mogućnosti stvorenu zahvaljujući memoriji. Određeni objekt (spomenik, građevina) koji više ne postoji dobiva svoju sjenu, simbol različitih ideoloških, psiholoških i socioloških pojava i promjena u društvu. Grgić je izlagao na nizu domaćih i međunarodnih izložaba te je autor više performansa, urbanih intervencija i plastika. Povod za razgovor najnovija je izložba Sjene spomenika – Melencolia II, otvorena u Galeriji Matice hrvatske, koja se i u teoriji i u praksi dosljedno nadovezuje na umjetnikov dosadašnji opus. Riječ je o posveti jednoj od najpoznatijih grafika svih vremena, Dürerovu bakropisu Melankolija I (Melencolia I) iz 1514.


Riječ „sjena“ prema Hrvatskom jezičnom portalu može se odnositi na „1. a) mjesto zaklonjeno tako da u nj izravno ne prodire svjetlost b) prostor zaklonjen od sunca; hlad, hladovinu, 2. nejasan obris, konturu kakvog lika ili tijela; siluetu 3. odraz, trag čega nepovoljnog [sjena rata]...“ O kakvoj je sjeni riječ u vašem umjetničkom opusu?


Pojam sjene kao fenomena u umjetnosti ima niz značenja, no meni je najzanimljiviji aspekt „sjene kao traga žudnje“. Taj je odnos od početka umjetnosti duboko isprepleten; još od sjena koje su bacale baklje u pećinama Lascauxa i Altamire oslikane žudnjom našeg pretka pa do rođenja umjetnosti po Pliniju Starijem, koji taj trenutak opisuje zaljubljenom djevojkom Dibutadom koja iscrtava sjenu voljenoga koji se sprema otići u rat. Buduća praznina koju će njezin dragi ostaviti iza sebe jest preduvjet žudnje. Sjena ima dvostruki aspekt: aspekt tijela i njegov simbolički višak. Ona daje mogućnost različitih načina gledanja i interpretacija. Umjesto jednoznačnosti, ona nudi prazninu u koju svatko može projicirati vlastitu žudnju. Riječ je o stvaranju vlastitog identiteta s prazninom u samu temelju, s konačnim ciljem u neodustajanju od svoje žudnje. U melankoliji, kaže Freud, „na ego pada sjena objekta“, on postaje „zametnuti objekt“ koji nije prisutan. No, iako objekta više nema, on svejedno baca svoju sjenu kao da je još uvijek tu, u nama. Sjena je trag objekta koji je proizvodio, ili još proizvodi žudnju.