intervju objavljen 7. 10. 2021. u Vijencu 720.
Razgovor sa Sandrom Đukićem, multimedijskim umjetnikom
snimio Boris Cvjetanović
Više sam puta radio „autoportrete“ s pomoću suradnika / U vremenu prije 90-ih godina naše se društvo, koliko god je u mnogim aspektima bilo problematično i daleko od nekog ideala, po mišljenju mnogih ipak deklarativno zalagalo za model napretka, eksperimentirajući pritom s idejama modernizma i demokratizacije
U riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti donedavno se mogla posjetiti izložba pod naslovom Sandro Đukić i Bojan Salaj: Arhiv kao memorijski konstrukt – Memorija kao konstrukt socijalnih diskursa sadašnjosti kustosice Lane Lovrenčić. Riječ je o izložbi koja problematizira protok vremena, arhivistički jukstaponirajući samu sebe s Đukićevim koautorskim projektom otprije trideset godina. Riječ je o izložbi Objekti održanoj u Gliptoteci HAZU, nastaloj u suradnji s Damirom Babićem i Krešimirom Purgarom. Aktualna izložba tematizira tijekom protekla vremena dvaput uništen i dvaput rekonstruiran Đukićev objekt, ali istodobno propitkuje i pojam autoportreta: Bojan Salaj naime koautor je niza Đukićevih autoportreta iz 90-ih, što je bio i okidač za najnoviju suradnju. Naposljetku, videointervjuima s različitim stručnjacima iz područja likovnosti koji su surađivali na izložbi Objekti ili je tek posjetili problematizira se širi kontekst u međuvremenu nastalih promjena na području tehnologije, društvenog uređenja, likovne scene, a samim time i pozicije umjetnika u društvu. Sve navedeno učinilo nam se zanimljivim povodom da Sandra Đukića zamolimo za kraći razgovor.
Comments