Bućan v.s brend – strategije preispitivanja vizualnoga koda

sa Milenom Jokanović. Tekst je objavljen 2021. u Riječi broj 1-2


Boris Bućan, fotodokumentacija izložbe Museum Palmolive, 1974., 4 x cb fotografija, Kolekcija Marinko Sudac

Boris Bućan, prvenstveno slikar, a potom i grafički dizajner koji istovremeno nije dizajner, jer se njegove hvaljene plakate ne može svrstati u strogu kategoriju plakata pa ih stoga poneki teoretičari i kritičari, ovisno o fazi nastanka, nazivaju antiplakatima ili negacijama plakata114 te čak i anti-dizajnom115, a za slikarske plakate nastale 80-ih, skovan je jedinstven termin ulična slika.


Riječ je o umjetniku koji se tijekom umjetničke karijere okušava u različitim medijima i umjetničkim izričajima – urbane intervencije, grafički dizajn, slikarstvo, crtež, fotografija, ready made objekti, instalacije, i tako dalje. Održao je preko 80 samostalnih i sudjelovao na više od 170 skupnih izložbi u Hrvatskoj i svijetu. Predstavljao je bivšu SFRJ na Venecijanskom bijenalu (1984.), na Bijenalu u Sao Paolu (1989.), a 1992. godine Hrvatsku na Triennalu u Milanu. Njegova djela nalaze se u najistaknutijim muzejima i galerijama u svijetu (MOMA, New York – 3 plakata 2019. g. uvrštena su u novi stalni postav; Cooper-Hewitt Museum, New York; Staatliches Museum fur angewandte Kunst, München; Deutsches Plakat Museum, Essen; State Library of Victoria, Melbourne, itd.). Djela su mu predstavljena u okviru velikih svjetskih problematskih izložbi poput Art As Activist: Revolutionary Posters from Central and Eastern Europe (Smithsonian Institution Traveling Exhibition Service, Universe Pub, 1992.), The Power of The Poster, (the Victoria & Albert Museum, London, 1998.), The EY Exhibition: The World Goes Pop (Tate Modern, London, 2015.) i Transmissions: Art in Eastern Europe and Latin America, 1960-1980 (MOMA, New York, 2015./2016.). U ovome tekstu pozabavit ćemo se s nekoliko Bućanovih djela nastalih u različitim medijima izraza početkom 70-ih godina prošloga stoljeća, u kojima ludistički propitkuje vizualni kod i odnos prema uspostavljenim modelima vizualnih komunikacija na početcima stvaralaštva. Riječ je o antologijskim ciklusima Bućan Art (serija slika, 1972.) i Museum Palmolive - Povijest moderne umjetnosti od Altamire do danas (izložba održana 1976. godine u Galeriji suvremene

umjetnosti u Zagrebu) te o intervenciji u javnome prostoru Laž (1973.). Razdoblje je to u kojemu je kratko djelovao u sklopu različitih umjetničkih fenomena okupljenih oko Galerije Studentskog Centra u Zagrebu pod sintagmom Nove umjetničke prakse. Izvodio je intervencije u vanjskome prostoru kao pripadnik zagrebačkih intervencionista.


Iako se ubrzo odvaja od bilo kakvih umjetničkih smjernica, funkcionirajući isključivo kao umjetnik - individualac, konceptualan duh Novih umjetničkih praksi kritičkim promišljanjem društva kao konstrukta, uloge umjetnika i institucije umjetnosti i muzeja, utjecat će i na njegovo daljnje stvaralaštvo na sadržajnoj i formalnoj razini. U ovome radu nastojat ćemo ukazati na rana djela koja ovoga umjetnika jasno određuju kao stvaratelja koji preispituje navedeno, u vrijeme sve intenzivnije prisutne konzumerističke kulture na prostoru Jugoslavije sedamdesetih godina 20. stoljeća.


Posebna pažnja posvetit će se konceptima umjetnosti institucionalne kritike, aproprijacije u umjetničkome stvaralaštvu i preispitivanju vladajućih sistema vrijednosti u okvirima vizualne kulture koji se mogu dovesti u vezu s navedenim radovima. Određeni teoretičari i kritičari već su se osvrtali na međusobnu povezanost spomenutih radova te njihovu važnost za Bućanov daljnji umjetnički razvoj, te ćemo u ovome tekstu nastojati produbiti parametre koje su ti stručnjaci već postavili i ukazati na neka dodatna moguća gledišta i perspektive upravo ovih početaka stvaralaštva.