Tekst objavljen 05. 07. 2021 na portalu H-alter.
Goranka Matić, fotografkinja: Prostor tolike energije, što ljudske, što emotivne, protiv rata, protiv svih tih
zbivanja, tako da kad pogledaš sad tu neku smirenost, bez obzira što postoje neki protesti, kao da se
grad potrošio. Meni je takav dojam, s obzirom na te 90te godine koje su bile mnogo snažnije. Mislim
da ljudi nisu svesni koliko je Beograd bio protiv svega toga. Ja sad baš i nisam bila na protestima, ali
vidim po broju ljudi.
U objektivu fotografkinje Goranke Matić ogledala su se različita lica u posljednjih četrdeset godina - umjetnici, pisci, bendovi, anononimusi, političari, demonstranti; različiti politički i umjetnički događaji i doživljaji. Njezina bogata karijera (povjesničarke umjetnosti i fotografkinje) zasigurno ne stane u tek nekoliko redaka: bila je stalna suradnica Studentskog kulturnog centra u Beogradu, kustosica galerije Srećna nova umetnost. Početkom osamdesetih aktivno se počinje baviti fotografijom, surađujući s mnogim jugoslavenskim časopisima poput Džuboksa, Starta, Svijeta, Duge, Politike, Omladinskih novina, Beorame, Ritma, Poleta, (New)Momenta, Dela, itd. Također, bila je urednica fotografije u tjedniku Vreme, dnevnom listu Politika i na radioteleviziji Srbije. Dvijetisućitih se posvećuje pedagoškom radu, predaje na Fakultetu za političke nauke, a poslije i na Fakultetu za mediju i komunikacije - fotožurnalizam i dokumentarnu fotografiju. Nedavno je u Muzeju savremene umetnosti u Beogradu zatvorena njezina retrospektivna izložba Iskustvo u gužvi. Sve navedeno je povod za razgovor s Gorankom Matić, svjedokom vremena, izvanrednom umjetnicom i osobom.
Zbog čega ste se u potpunosti odlučili posvetiti fotografiji?
Sticajem okolnosti. Prvo sam bila vrlo zagrejana da budem istoričarka umetnosti, no izgubila sam posao koji sam se nadala da ću dobiti. Naljutila sam se i rekla - ne vredi ti, Goranka, moraš da okreneš za 180 stepeni celu priču, počni nešto drugo. Tri meseca pre toga sam rekla- dobro da se ne bavim fotografijom, to je skupo. Posle tri meseca- uzela sam fotoaparat u ruke i počela da slikam. Ciklus fotografija Dani bola i ponosa (1980.) jest Vaš prvi umjetnički rad. Prikazuje različite izloge u Beogradu dan nakon što je Tito umro - svaki prodavač je u svoj svakodnevni izlog umetnuo i fotografiju Tita.
Kako je došlo do toga da vi kao tadašnja povjesničarka umjetnosti u ruke uzmete fotoaparat?
Rasla sam u Studentskom kulturnom centru gde je u to vreme bila baza konceptualne umetnosti u Beogradu, a dolazili su umetnici iz sveta i regiona ovde u centar, tako da sam kao istoričarka umetnosti razvila svest o konceptu. Kad sam se probudila sutradan pošto je Tito umro i videla kako izgledaju izlozi u Beogradu, uzela sam tatin fotoaparat i slikala. Bila je reč o samoinicijativi, instinktivnoj potrebi da se ostavi svedočanstvo o nečemu što nije bilo uobičajeno.
Zapravo, sasvim spontano.
Da, iskreno.
Comentários