Mjesto radnje: Jugoslovensko dramsko pozorište, Beograd
Na pozornici se nalazi trosjed i dvije fotelje. Ondje sjede žena i sin osnovškolskog uzrasta. Šute. Promatraju gledalište. Publika je osvijetljena. Scena je daleko jer sjedimo u zadnjem redu. Dok nas gledaju, primjećujem i osjećam sebe. Prevrćem se u stolici jer mi gornji dio čizme stišće list pod koljenom, pa mi je tijelo pomalo kao da ga je netko isušio. Treba mu vode da prodiše (Nije li rečenica: „treba mu vode da prodiše“ višak?) Lica glumaca su mutna. Žena ima plavu, urednu kosu, sina ni ne vidim. Naprosto ne vidim sina. Obrisi su tako nesigurni. Otprilike, obrisi su neuhvatljivi poput klavirske sonate. Samo što njih nema ni dok traju. Prebacujem pozornost s pozornice na tebe. Pokušavam ti zapamtiti profil. Zaklapam oči. Nastojim se sjetiti bilo čijeg lica. Svi su izvan fokusa. Baš svi. Jasno vidim tek tišinu, crno prazno skladište kao odušak. Potom, odjednom, pred očima, tako precizni naslovi knjiga. Tankoćutni, pamtljivi. Kako samo pamtimo obrise slova. A naša su raskvašena lica neuhvatljiva. Pomućena. Podložna promjenama. Nestabilna. Glumci i dalje šute. Glumica gleda u mene. Pa u tebe. Jao, kad naša lica probam prisloniti na njihova, nikako se ne preklapaju. Toliko bi linija trebalo izrezati kako bismo se stopili. Jao. Sve je packavo. U jednom trenu, čini mi se, ili je bilo stvarno, žena se počinje kretati na sve četiri noge ili ruke. Leluja tijelom točno uz sam rub pozornice i prijeteće nas njuška. Uplašim se da će prekoračiti rub, skočiti s pozornice. Plašim li se za nas ili za nju. Ova je pozornica tako visoka, čini mi se da reflektori tiješte grkljane glumaca. Možda je zato glumica sad na sve četiri. Lakne mi, odjednom odmakne se od ruba. Sad miriše kožu svojega sina, uživajući. Polaže njegovu ruku na svoju podlakticu. Noćas sam sanjala da si je moja majka rodila djevojčicu, dugačke plave kose. Odlaze s pozornice.
Pred publikom sad se nalazi tek trosjed i dvije fotelje. Očima gode njihova praznina i odsutnost disanja, njihovi jasni obrisi čije hrapave materijale meškoljim po tijelu. Za oči je sve završilo. Dok predamnom namještaj ćuti, više ne primjećujem sebe. Zaboravljam na tijelo. Sad nalazimo se u tvojem dnevnom boravku. Na ulaštenom parketu perzijski tepisi i cvjetni uzorak trosjeda blješte intenzivno crvenom bojom. Svaki dan iznova to crvenilo vuče nas da sjednemo, toliko jako da zidovi poprimaju boju marelice. Na pozornici pali se televizor. Glas Aleksandra Vučića. Pališ televizor, glas Aleksandra Vučića. Ne mogu se sjetiti ima li tvoja tamno crvena fotelja romboidni uzorak.
Na pozornicu ulazi proćelav muškarac umorna lica, trbuh mu se valja pod bijelom potkošuljom. Muž žene s urednom plavom kosom. Tata dječaka. U ruci nosi elegantan sako. Teškim rukama oblači ga polagano. Počinje pjesma Elvisa Presleya A little less conversation. Muškarac počinje mrdati bokove, ti pomičeš trup prema meni u ritmu:
A little less conversation, a little more action, please All this aggravation ain't satisfactioning me A little more bite and a little less bark A little less fight and a little more spark.
Pridružujem ti se. Zajedno pomičemo tijela lijevo desno u ritmu. Ostali gledatelji ukočeno sjede. Muškarac osluškuje. Znoj publike. Tvoj znoj. Odlazi s pozornice.
Ponovno taj trosjed i fotelje. Što činiti čitav život na kauču i foteljama. Oni tako su postojani, a naše radnje nemirne, repetitivne. Oni tako mirni, no ta praznina, težina koju treba ispuniti svaki dan.
Na pozornicu ulaze dvije žene držeći se za ruke. Jedna od njih je glumica iz prethodnih prizora, majka ravne, uredno počešljane kose. Druga ima raščupanu smeđu kosu, obučena je u vrećastu odjeću. U slobodnoj ruci drži upaljenu cigaretu koju gasi o pod pozornice. Kreće se muški, ali krhkim udovima i zglobovima, pa neprestano djeluje kao da se njiše. Čvrsto vezane prstima počinju obilaziti oko fotelja i trosjeda. Plava žena pokušava sjesti na fotelju, no druga joj ne dozvoljava. U panici je stalno vuče natrag u stajaći položaj. Dok se natjeravaju otkriju da je sav namještaj zapravo napuhani balon! Razdvajaju ruke, polako jedna drugoj dodaju fotelje. Nabacuju se trosjedom neko vrijeme, a plava ga žena na kraju uvijek poželi prizemljiti, ne može podnijeti da lebdi u zraku. Bace trosjed u publiku, izduženi muškarac im ga odbačajem vrati natrag. U međuvremenu druga žena pripaljuje drugu cigaretu. Prilazi prvoj fotelji i probuši je bez sustezanja, bam. Prilazi drugoj fotelji, probuši je na dva mjesta, bam, bam. Plava žena joj se objesi za nogu kako bi je spriječila da priđe trosjedu, no ova je brža, dovuče se do trosjeda – bam, bam, bam. Ponovno se primaju za ruke. Neko vrijeme stoje. Gledaju me četiri oka. Odlaze s pozornice.
Pozornica ostade prazna, s tek preostacima balona na podu. „Sad možemo osmišljavati novu kožu“, šapnem sama sebi. Ali, ja uopće ne znam kako sam se našla u ovom gledalištu. Kako to drugi ljudi znaju? „Znate li vi?!“, gledam se kako vičem s pozornice u publiku. „Pitala sam majku ne čini li joj se njezin život nadrealnim. Neki ljudi, mi, oko nje čitav život. Sperma puca kao baloni. Pozor. Je li majka pozorno promotrila lica koja je stvorila. Je li nas upamtila. Samo vi gledajte! Ovo je pozorište. Gledalište. U sebe. Ono ćuti. Ne kazuje. Kao kazalište.“
Ostajemo posljednji u gledalištu. Kako da znamo dokle ovo traje. No, ti moraš progovoriti, moraš kazati: „Ćurkice, ma kakvo je ovo bilo sranje.“
Comments