Umjetnost se raspada od uštrcanih steroida

intervju objavljen 16.6. 2022. u Vijencu 738

Razgovor s Damirom Sokićem, vizualnim umjetnikom


snimio Šimun Bućan

Pišući uvod u već obavljen intervju s Damirom Sokićem, umjetnikom prisutnim na likovnoj sceni više od četrdeset godina, među ostalim zavirujem u skladište njegova doktorskog rada te u svoj tekst iz Vijenca (398) napisan povodom njegove izložbe Rauch macht frei u Gliptoteci HAZU. Ondje osjećam zaborav unutar kojeg se umjetnik i ja pronalazimo i ponavljamo, izdvajam točke pretapanja nekad i sad unutar neiscrpna skladišta Sokićeva rada, kako bismo možda uvidjeli da je sve opet. Umjetnik u doktoratu spominje riječ amnezija u kontekstu promjene umjetničke scene s ulaskom u postmodernu, dok je primjerice Tabula rasa – primarno i analitičko u hrvatskoj umjetnosti naslov knjige Zvonka Makovića. Amnezija i tabula rasa provlačit će se i kroz ovaj intervju, nastao povodom aktualne izložbe Nine Ivančić i Damira Sokića u Galeriji Kranjčar u Zagrebu. Ispunjeni zaboravom, umjetnici uvijek kreću iznova. Kao što je Sokić i napisao u svom čuvenom Malom manifestu, parafraziram – da je cijela povijest umjetnosti golemo skladište koje možemo zvati i pamćenje. Skladište, odnosno pamćenje, uvijek ostaje jednako puno jer ga puni zaborav, onaj isti koji ga i prazni. Pamćenje Feniks rađa se iz pepela vlastita nepovrata.


Kako ste uspjeli sačuvati nepokolebljivu strast za stvaranje?

Nemoguće je racionalno odgovoriti na to pitanje. Pročitao sam negdje otprilike slično pitanje: kad prestaje volja vala? Dodajem da ne postoje dva ista i sjećam se da kaže kako su im forme različite iako oblikovane istom inicijacijom. Nije li to život? Nestrpljiv. Kad je mario za mudrost, nije li se hvatao prve prilike, nije li tako stjecao fizionomiju, nije li se u tome ostvario? Fizionomijom. Zamijenimo pojmove, stavimo riječ umjetnost na mjesto život. Da li je pitanje volje pojedinog umjetnika kad će val prestati, a kad umjetnost prestane, nije li to nešto što smatramo potpuno prirodnim? Znam da su metafore kratka daha. Kad nestanu, ono čemu su se htjele približiti i dalje je čvrsto na istom mjestu. Ako ne postoji vlastita odluka o pojedinačnom djelu, o cjelokupnom je nezamisliva. A živimo djelo po djelo i ispunjava nas. I zato suvremenost i umjetnost ne mogu povezati. Jedino se u umjetnosti približavamo pojmu vječnosti. A strast prema stvaralaštvu je zapravo žudnja za životom. Ja mislim da nas tjera raditi umjetnost onaj poredak čiji smo gradbeni dio, dio općeg sklada, koji s nama liječi rane, čiji smo mi samo instrumenti, a sa strašću o kojoj govorite upravlja neka prirodna sila koja je u mozgu otopljena. Ne da se odvojiti, izmjeriti i ne želi razgovarati.