predgovor izložbe Ivana Šeremeta
Galerija Vladimir Bužančić, Zagreb
2o.4.- 18.5.2022.
Umjetničko stvaralaštvo Ivana Šeremeta proteže se na razdoblje dugo pet desetljeća. Pomelo je sa sobom različite krize, ratove, tranzicije; izlaske iz republika, ulaske u države i unije; jezik koji se rascijepio na dva dijela te povremene natruhe nade koje bi se tu i tamo ukazale, kao jedinstveni lajtmotivi. Unatoč tome što se Šeremetova umjetnička praksa nerijetko vezuje za periferiju, ili čak (slavonsku) periferiju (hrvatske) periferije, te što je njezina političnost vezana uz određeni geografski kontekst, prije svega bismo tu umjetnost mogli okarakterizirati kao univerzalnu, dakle onu koja apsolutno funkcionira i izvan svojeg izvornog habitata, dok pojam periferije možemo iskoristiti tek kao točku na i, pečat koji potvrđuje njezinu autentičnost ili čak i anarhičnost. Nisu li umjetnici koji stvaraju u nekima od svjetskih središta mnogo podložniji diktatu tržišta te prilagodbi aktualnim umjetničkim trendovima, a osobito kad je riječ o politički i socijalno angažiranoj umjetnosti koja je u današnje vrijeme često manipulativna te pronalazi svrhu jedino u sebi samoj, dok je Šeremet, kao i svi mi koji živimo na ovim prostorima – periferan i stoga slobodan. Njegovi su radovi jedinstveni upravo po tome što umjetnik na nenametljiv način polazi od sebe sama i pritom je nevažno na kojoj se tržnici nalaze prolaznici koje snima, u kojoj kući dida pjeva te o koji zid sam Šeremet lupa glavom. U ovome je slučaju situacija obratna – umjetnik polazi od individualnoga e da bi se njegova umjetnost mogla primijeniti na čovječanstvo te nikako ne biti svrhom samoj sebi. Jer, između ostaloga, svijet globalne suvremene umjetnosti proizvodi slične umjetnike, kao da i sama umjetnost u neoliberalizmu nastaje reproduciranjem, poput proizvoda Ikee ili H&M-a, te umjetnik koji uspije slijediti vlastiti ritam te ritam pojavnosti i vlastita okruženja, biti tu i tamo, kako je za Šeremeta napisao Miško Šuvaković, ako ništa drugo – ostaje vjeran samome sebi. Ritam je taj koji kroz humor i (auto)ironiju određuje i aktualnu izložbu Ni me stra, egzistencijalistički ogoljelu do srži, jer ritam je poput skeleta oko kojeg je građena – bez obzira na to manifestira li se on u sljedećim videoradovima kroz monotonu repeticiju izgovorenih riječi (Dva naprijed, tri nazad, Dida pjeva), zvukova (Monetarni performans, Moja kuća), pokreta tijela (Monetarni performans, Dva naprijed, tri nazad, Dida pjeva) te kroz pauze tame, ničega (Dida pjeva) koje se naposljetku pretapaju u ready-made tamnih vreća za smeće na kojima velikim slovima umjetnik intervenira ispisujući prezime ŠEREMET (Smrt umjetnika). Tekst je okosnica i scenografski orijentirana videorada Moja kuća i, ako smo pratili razvoj ovoga umjetnika, znat ćemo da je jezik važna stavka unutar njegova umjetnička djelovanja. Moja kuća prikazuje umanjenu kuću krhkih „zidova” od stiropora na ognjištu od cigli, pozicioniranu unutar mirnog ambijenta sastavljena od prave kuće i građevine. Zidovi su sklopljeni od sljedećih riječi: DRŽAVA, INSTITUCIJA, GRAD, NACIJA te naposljetku riječi BOG koja je ispisana dvaput, na dvije plohe „krova”. Vatra polagano izvija zidove, stvarajući u njima razne oblike, da bi na kraju navedene riječi izgorjele, a postojano ostalo tek ognjište – ideja pravih vrijednosti opstaje, a njezin pokušaj realizacije neuspješan je zbog politike, korupcije, nacionalizma. Navedene pojmove možemo shvatiti kao u društvo već ukorijenjene modele, neku vrstu (tekstualnih) ready-made istina kojima pridodajući riječ ŠEREMET iz rada Smrt umjetnika istodobno dodjeljujemo individualizam, ali i umjetnika koji kao predstavnik i nasljednik mnogih umjetnika repetitivno kroz povijest pali svoju kuću. Ostaje jedino pogled koji pada na krajolik u pozadini – prirodu, nebo, odnosno Boga, jer slobodi misli opipljive konstrukcije nisu potrebne.