Tekst objavljen 1. 07. 2021. Vijencu 713.
Soba vremenovanja na neki je način sinteza mojeg svekolikog bavljenja vremenom / Društvene mreže uvele su princip po kojem postoji samo sada, ono znanje od prije i o prije sada se može negirati, a ono poslije jednako je kao nikad pa o tome ne treba razbijati glavu / Darwinova teorija evolucije možda je najveća subverzija u povijesti čovječanstva, a uopće nije politička
Propitkujući teatar kao jedinu umjetničku disciplinu u kojoj usporedno postoje dvije sadašnjosti – fiktivna koja pripada likovima te stvarna unutar koje egzistiraju izvedba i gledatelji, u katalogu izložbe Data Recovery (MSU, Zagreb, 2016/17) teatrolog Jerzy Limon s pravom se zapitao jesu li izvedbene instalacije Dalibora Martinisa teatar. Čekajući da počne Aretej Miroslava Krleže na sceni Hrvatskoga narodnog kazališta, publika promatra Martinisovu rotirajuću instalaciju-scenografiju Soba vremenovanja. Instalacija donosi četiri prostorije u kojima su postavljene dvije fotelje, stol na kojemu je vaza s tulipanima, a na zidu je svake sobe zrcalo i fotografija sata. Prostorije su istovjetne, osim što sat pokazuje specifično vrijeme te se cvijeće na stolu nalazi u različitim fazama cvjetanja ili uvenuća. Koliko se različitih sadašnjosti usporedno preklapa u ovome slučaju, složeno je pitanje. Možda šest – svaka od četiri sobe donosi jedinstvenu sadašnjost, potom – rotiranje instalacije efektom animacije također proizvodi novu paralelnu dimenziju i naposljetku – stvarno vrijeme unutar kojeg postoji publika i izvedba. Kad na pozornicu izađu glumci te riječi teksta nastane njihova tijela preobražavajući ih u likove, instalacija biva postavljena u novi kontekst te doslovno postaje izvedbenom. Broj različitih stvarnosti eksponencijalno raste, nadasve unutar dramskog djela poput Areteja u kojem Krleža jukstaponira suvremena zbivanja oko 1938. s onima rimske antike.
Dalibor Martinis i sam u stvaralačkom radu nerijetko nastanjuje vlastito tijelo sadržajima prošlih vremena, dekonstruirajući samu prolaznost u odsječke i potom od njih konstruirajući neku konstantnu videozbilju. Ovim razgovorom putovat ćemo kroz sadašnjosti, budućnosti i razdoblja, polazeći od Krležina u HNK-u svježe uprizorena diptiha Aretej i U agoniji, rečenoga scenografa i redatelja Ivice Buljana.
Motiv mrtve prirode zaokuplja vas od samih početaka stvaralaštva: primjerice, Mrtva priroda (1974), Tavola calda (1987) i Večera napokon (1990/92), a trenutno ga imamo priliku vidjeti na sceni unutar scenografije Areteja. Kako gledate na taj motiv koji se kao posebna tema javlja još od antike?
Nekadašnji televizori trebali su izgledati kao komad namještaja kojemu je prednja strana katodne cijevi bila ekran, dok se ostatak uređaja skrivao u kutiji od plemenitog drva. Nije neobično da su ljudi imali potrebu na vrh televizora staviti neki ukras, dekrl ili figuricu donesenu s putovanja. Ugašeni televizor djelovao je mrtvo pa ga je maleni aranžman na vrhu trebao održavati na životu tokom dana. Navečer, kad bi ekran bio upaljen i prenosio slike TV-programa, taj je ukras postajao drugorazredan.
Radeći na Mrtvoj prirodi krenuo sam od pretpostavke da će snimka TV-dnevnika i vijesti koje on donosi uživo na dan kad sam ga snimio s vremenom gubiti na životnosti. Na televizor sam zato postavio ono što se smatra motivom mrtve prirode – draperiju, na nju zdjelu s voćem, neku klasičnu skulpturu i slične predmete pa sve to snimio dok se na ekranu emitirao TV-dnevnik. Kako je vrijeme prolazilo i moj video stario, motiv na vrhu televizora te sadržaj na ekranu isprepleo se u jedinstvenu mrtvu prirodu. No kako sam s vremenom sve više bio zaokupljen vremenom, započeo sam seriju radova koju sam nazvao Data Recovery. Zanimala me potraga za izgubljenim pamćenjem, kako osobnim, tako još i više onim društvenim. Pritom sam nastojao da neki prošli događaj generiram samo u onom fragmentu koji je mogao postati nova autentična stvarnost. Godine 2008. odlučio sam proizvesti te zamrle vijesti koje sam snimio 1974. pa sam u nekoj vrsti medijskog performansa preuzeo ulogu voditelja TV-dnevnika 4. rujna one davne 1974. godine i čitao dnevne vijesti koje su ostale zapisane na videovrpci Mrtve prirode. Ono sada tih vijesti u novom videu TV dnevnik 04.09.1974. postoji upravo zato što ni sadržaj ni kontekst više nemaju ondašnjega stvarnosnog utemeljenja pa ih gledatelj može povezivati jedino sa sadašnjim događajima.
U instalaciji Soba vremenovanja na rotirajućoj sceni HNK-a postavio sam četiri posve istovjetne sobe. Svaka od njih sastoji se od stola na kojem je vaza s tulipanima, dvije fotelje, slike i ogledala na zidovima. Kako se scena polako rotira, gledateljima se otvara soba za sobom. U istovjetnosti prostorija postoji mala razlika – tulipani su u jednoj svježi i uspravni, u drugoj malo povijeni, u trećoj posve uveli i obješeni, u onoj sljedećoj malo povijeni da bi u sobi koja se poslije te ukazuje tulipani bili svježi i uspravni i tako ukrug. Možda se to ponavlja jedna te ista soba u različitim vremenima. Kada bi se scena počela rotirati u suprotnom smjeru, opet bi tulipani, a s njima i sobe, prolazili kroz iste faze. Instalacija se može shvatiti kao palindrom, riječ ili rečenica koja se jednako čita s početka i s kraja.