Intervju s Valentinom Lacmanović, objavljen u Konturi, 121, kolovozt 2013
“U svakoj kulturi vrijeme se shvaća i živi drugačije, globalizacija nameće nekakvo, tobože univerzalno mjerenje za vrijeme, no znamo da je ono samo konsenzus i da se povezanost s vremenom može osjetiti samo ako sebi to dopustimo.”
Sve manje i manje je umjetnika (ili su sasvim prekriveni hiperprodukcijom suvremene umjetničke scene) čiji rad promatrača čini prisutnim u danome trenutku, otvara prostor misli. Mnogi umjetnički radovi više nalikuju novinskim člancima ili televizijskim reportažama, utapaju se u svijetu medija pod izgovorom da su socijalno angažirani. Sve teže i teže je pronaći umjetnike koji još uvijek imaju doticaj s bezvremenošću i u čijoj su tišini radova skrivene cijele priče, a ne da je artist statement njihova jedina priča kojom pravdaju površnost izvedenog umjetničkog djela. Takvi, pravi umjetnici su obično nenametljivi i negdje daleko od medija profesionalno se bave svojim umjetničkim radom. Jedna od njih je plesačica i performerica Valentina Lacmanović koja već godinama balansira na međama kako umjetničkog izričaja, tako i onog geografskog.
Zagreb je bio polazišna točka njezina umjetničkoga puta gdje se na Filozofskom fakultetu susrela s orijentalnom filozofijom, potom odlazi u Pariz gdje je studirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Parizu i diplomirala filozofiju na sveučilištu St. Denis. Sva ta različita znanja će se kasnije sliti u njezinu glumačku i plesnu karijeru u Francuskoj, Španjolskoj i Nizozemskoj. Od orijentalnih plesnih tehnika, do plesa vrtnje Mevlevi derviša u kombinaciji sa suvremenom umjetničkom praksom, izričaj ove umjetnice je poput čvrstog centra u kojem se prožimaju njezina različita profesionalna i osobna iskustva na meditativnoj razini.
Svojim plesnim predstavama, a u zadnje vrijeme sve više performansima, nastoji ispreplesti istok i zapad, donijeti zapadu onaj osjećaj povezanosti sa univerzalnim koji jedino priroda i umjetnost mogu dati. Iako mnogo prisutnija na plesnoj sceni, ova je umjetnica u prosincu 2012. godine u HDLU-u, u galeriji Bačva, izvela performans From Zero 2 One. U bjelini kružnog prostora na podu su kredom bile ispisane riječi tijelo, riječ, tišina, ključ, dah, voda, misao, svijet, svijest, povijest, pismo u glagoljici, arapskim pismom, ćirilicom i latinicom, prizivajući različite faze povijesti tla na kojem je hipnotička zgrada Meštrovićeva paviljona izgrađena. Polagano, istodobno u okretu oko same sebe, ali i krećući se u prvo u širokim, a potom sve užim i užim krugovima, tehnikom vrtnje Valentina Lacmanović je stvorila atmosferu u kojoj je zbog istodobno fiksiranog pokreta pod bijelom haljinom i dojma da performans izrasta iz fiksiranosti i statičnosti bijelih zidova, došlo do sjedinjenja monumentalnog i ritualnog, statičnog i dinamičnog, omeđenosti i otvorenosti
prostora. Budući da su gledatelji performans promatrali s galerije PM, iz ptičje perspektive nisu mogli vidjeti stopala izvođačice te se činilo kao da ona lebdi u zraku, poput proročice koja uvijek iznova briše i stvara svijet oko sebe, ali i sebe samu unutar njega.