Zoltan Novak: Slikarstvo kao egzorcizam

Tekst objavljen u lipnju 2020. u časopisu za umjetnost i kulturu 15. dana, broj 1-2.



Neva: Nedavno šetam pustim ulicama grada. Noć je karakteristična — u pločnik

usječene sjene nagovještavaju nadolazeće ljeto. Osvjetljenje je duboko intimno, kontrasti plave i žute izražajni. Kao u Zvjezdanoj noći Van Gogha. Odjednom, taman kadar jedne galerije i unutar njega dva Vaša šetača. Kratak bljesak farova automobila u staklu izloga. Pozornica 3D ili filmski set vašeg slikarstva... Noć i šetač, glavne preokupacije Vašega stvaralaštva. Vratimo li se u prošlost, kako je zapravo sve počelo? Sam lik šetača djeluje robusno i agresivno, a u sebi kao da nosi “labirinte.” Asocijacije su Fernand Léger i Kikladi...


Šetači koje ste vidjeli nastali su posljednjih godina u periodima između novih projekata i zato ih nazivam šetačima-prolaznicima. Pouzdan su oslonac u trenucima nesigurnosti. Dobro ste zamijetili, djeluju agresivno, samodostatno, sigurni u sebe neumoljivo hrle naprijed, emanirajući sve ono što mi u razdobljima propitkivanja treba kako bih krenuo dalje u novu izložbu. Na neki neobičan način pokazuju mi put, pomažu da odagnam tremu od nepoznatog. Njihova površina ili tijelo markirano je formom koja podsjeća na labirint — ponekad je riječ o crtežu urezanom u površinu, a koji put naznačen je gustim naslagama boje. Motivom labirinta ilustriram podsvjesnu nadu da će lutanje i potraga trajati beskonačno. Nadam se izlazu, ali ga zapravo ne želim. Ono što je najzanimljivije kod stvaranja jest sam proces nalik maratonskom labirintu.


Taj noviji, današnji šetač, crni blizanac neumoljiv u vlastitoj sigurnosti, sputan konformistički čvrstim linijama, tek je samodopadna sjena i daleki eho onog prvog nezgrapnog, asimetričnog i infantilno zaigranog, znatiželjnog, art-brutovski ugrebanog (gledao sam Jeana Dubuffeta), pomalo slučajno rođenog prvog čovječuljka-šetača. Njegovom pojavljivanju prethodio je stvaran događaj koji je imao ulogu emotivnog okidača. Naime, te večeri, 1991. godine, zatekao sam se sam usred prelaska Savskog mosta u trenutku zamračenja, uz krikove sirena zračne uzbune. Na snazi je bila uredba o zabrani izlaska toga dana... Kad već spominjete noć kao konstantan ugođaj mojih slika, sad vidim da se šetač doslovno rodio iz mraka. Strah od skrivenih snajperista, katastrofe, osjećaj nesigurnosti i izloženosti, ublažila je iznenadna tama koja mi je davala nadu i osjećaj nevidljivosti. Lagano sam prešao most razmišljajući kako je on ionako u prapovijesti bio mračno mjesto na zemlji... Po povratku, iste noći nacrtao sam grad, panoramu iz ptičje perspektive gdje sam spontano umetnuo čovječuljka u pokretu markiranog krugom koji je sugerirao metu. Događaj se pretvorio u znak. Čovjek je tad postao moja jedina tema. Točnije, na toj vjeri u čovjeka tražio sam svoje opravdanje kroz slikarstvo.