Tekst objavljen u travnju 2018. u Vijencu broj 629
Schiele je imao kompleksan odnos s majkom, koja ga baš i nije poticala na umjetničkomu putu te je očekivala da je uzdržava i tražila novac od njega
Posjet Beču uvijek će nas vratiti barem sto godina, ako ne i više, unatrag, dok koračamo ulicama nekadašnje Monarhije, tražeći put do pravoga muzeja kroz aleje monumentalnih građevina. U muzejima će nas uvijek dočekati Gustav Klimt, Oskar Kokoschka i Egon Schiele; uz glazbu Arnolda Schönberga ili Gustava Mahlera ili zavodništva Alme Mahler. Dekadenciju koja se javila u Beču na prijelazu stoljeća i koja je u kombinaciji s Freudovim učenjima donijela interes za sublimno, podsvjesno i jezovito, što doseže vrhunac u književnim djelima književnika Huga von Hofmannsthala, možemo smatrati jednim od dominantnih čimbenika koji su utjecali na stvaranje plodnog umjetničko-znanstvenog ambijenta što je iznjedrio spomenuta povijesna imena na prijelazu 19. u 20. stoljeće.
Jedno od njih jest ime ekspresionista Egona Schielea (1890–1918), slikara koji je u modernu umjetnost uveo „estetiku ružnoga“, a čija su umjetnička djela dio stalnoga postava Leopoldova muzeja, vodeće institucije na polju austrijske umjetnosti druge polovice 19. i početka 20. stoljeća, koja ujedno posjeduje najveću i najvažniju zbirku radova toga rano preminula umjetnika, a koja se sastoji od slika, crteža, gvaševa, grafika, autograma i fotografija. Zbirka uključuje Schieleova najranija djela, preko onih ekspresionističkog izričaja, sve do posljednjih radova, u kojima se može osjetiti smiraj ekspresionizma, neočekivan korak dublje u prošlost, u smjeru slikarstva Paula Cézannea.