Jesper Just: Arhitektura kao posrednica

Tekst objavljen u siječnju 2018. u Vijencu broj 623.


ako koristi filmski jezik uobičajen za filmske produkcije – rafiniranu rasvjetu, mise en scéne i tableaux vivants, precizno kadriranje i pokretnu kameru, Justovi radovi nemaju izraženu pripovjedačku notu i na neki način srodniji su arhitekturi i skulpturi nego filmu


Muzej filma Eye u Amsterdamu, osim izložbi posvećenih velikim imenima filmskoga svijeta, poput Michelangela Antonionija, Federica Fellinija, Béle Tarra, izložbenim programom ne zanemaruje ni imena koja dolaze iz svijeta videoumjetnosti. Proteklih godina ondje su se održale izložbe Celluloid: Tacita Dean, João Maria Gusmão & Pedro Paiva, Rosa Barba, Gibson & Recoder, Close Up – A New Generation of Film and Video Artists in the Netherlands, Expanded Cinema: Isaac Julien, Fiona Tan, Yang Fudong, koje su donijele radove više ili manje priznatih umjetnika čiji umjetnički senzibilitet u mnogim slučajevima balansira na granici filmske i videoumjetnosti. Većinom je bila riječ o skupnim izložbama koje su davale interdisciplinarnu perspektivu i novi uvid u međuodnos filmske i videoumjetnosti. U skladu s time 2015. pokrenuta je i nagrada Eye Art & Film Prize, a zajednička izložba tri pobjednika (Hito Steyerl 2015, Ben Rivers 2016. i Wang Bing 2017) otvorit će se potkraj ožujka tekuće godine. Kustos gore navedenih izložbi i začetnik programa Eye on Art je Jaap Guldemond, koji ističe da bi se neke od tih izložbi lako mogle održati i u muzeju Stedelijk, ali da je razlika između drugih muzeja koji izlažu suvremenu umjetnost i muzeja Eye u tome što se Eye bavi videoumjetnošću iz filmske perspektive, a ne one vizualne umjetnosti.


Nedavno otvorena izložba danskoga videoumjetnika s njujorškom adresom Jespera Justa (1974) eklatantan je primjer jedne od takvih izložbi. Ono što je čini iznimkom, pak, jest činjenica da je taj relativno mlad umjetnik čiji su filmovi, instalacije, arhitektonske intervencije i performansi bili izlagani na Venecijanskom bijenalu, Palais de Tokyo, Performa 15, S.M.A.K Ghent, itd., jedini od videoumjetnika te generacije zaslužio samostalnu izložbu u muzeju Eye, barem u posljednjih šest godina otkad se muzej preselio u novu zgradu.