Tekst objavljen 8. 10. 2020. u Vijencu 694.
Multimedijalnim umjetničkim projektima Porvenir, Partenza i Yet Another Departure Renata Poljak vješto povezuje političko i osobno, apstraktno i figurativno, lokalno i globalno, povijesni i sadašnji trenutak, a suština svega je univerzalnost pristupa koji se svodi na motiv mora
Ovaj tekst ispravno je započeti stankom. Zatvorimo oči i zamislimo more.
More, u svoj njegovoj konkretnoj apstrakciji; more blisko našim zamišljajima, izgubljeno u svim njegovim detaljima, more lako možemo zamisliti.
Potom možemo nastaviti u ritmu pjesme Otok (zbirka Negdje, Fraktura, 2013) Danijela Dragojevića, koja se nalazi na pozivnici izložbe Renate Poljak Porvenir (Budućnost): „Ovoga je mora previše. Okreneš se lijevo, desno, okreneš se naprijed, natrag, ne okreneš se. Ovoga je mora previše. Rodimo se, ne rodimo. Spavamo, ne spavamo. Otputujemo, budimo se daleko od svakog otoka, tamo živimo i ležimo u bolničkim krevetima, temperatura raste i pada, kao plima i oseka…“ Svedena na tek nekoliko radova, ova izložba predstavlja more kao masu, nesaglediv prostor, koji vjekovima privlači sudbine – od imigrantskih do istraživačkih. More je srž, a sudbine se nižu na tlu oko njega istovremeno čeznući za nekim drugim tlom, boljim životom. Autorica izložbe, vizualna umjetnica i redateljica Renata Poljak, niz godina bavi se tuđim, imigrantskim sudbinama, ali i intimnom, vlastitom sudbinom, koristeći se širokom lepezom medija, no prevladava film. Medij filma preuzima i upija medij mora, i vjerojatno se putem pokretne slike najuvjerljivije može predočiti neizmjernost, apstraktnost te pokret koji more u sebi sadrži. Porvenir se nadovezuje na film Yet Another Departure (koji je istodobno dio projekta Terra Incognita, 2018) i multimedijalni projekt Partenza (2016), a najuže su tematski vezani Porvenir i Partenza. Partenza se bavi životnom pričom umjetničine prabake koja je živjela na otoku Braču i čiji je muž u potrazi za poslom otišao u Čile.
Kako u Partenzi, tako i u Porveniru umjetnica obiteljsku povijest obrađuje na univerzalan način, tako da se ona može vezati i uz suvremeni trenutak, primjerice afričko-azijskih tragedija današnjih imigranata. Partenza je snimana s naše strane mora, na Zlatnom ratu u Bolu na Braču, i bavi se sudbinom otočanki kojima su muževi odlazili s otoka kako bi osigurali egzistenciju obiteljima. Mnogi se, kao ni umjetničin pradjed koji je otišao u Čile, nikada nisu vratili. Porvenir se nastavlja na Partenzu pristupajući temi s jedne strane kroz medij – tijela i mora – a s druge kroz ono konkretno – sama umjetnica stiže u grad Porvenir u Čileu, koji su većinski osnovali imigranti iz Hrvatske potkraj 19. i početkom 20. stoljeća kao rezultat potraga za zlatom. Onamo se uputio i njezin pradjed te preminuo od upale pluća. Između pradjeda i prabake zauvijek ostaje more...