Tekst objavljen 19. 11. 2020. u Vijencu 697.
Lovro Artuković, Usporavanje, Umjetnički paviljon u suradnji s Modernom galerijom, Zagreb, 5–29. studenoga
Artuković slikarstvom s jedne strane zadržava spori svijet jer jedino usporavanjem možemo razmijeniti iskustvo ostvarujući se kroz intimu, a s druge strane ove slike najavljuju još veće otuđenje i odsutnost pogleda koja će se dogoditi 2020. – pandemiju virusa koja maskama pokriva izričaje, lica do kraja gube izraze, a odsutni pogledi postaju i odsutni osmijesi
Najnovija izložba Lovre Artukovića pod naslovom Usporavanje trebala se održati u Umjetničkom paviljonu od sredine srpnja do sredine rujna, u okviru ciklusa Ambijentalne izložbe suvremenih hrvatskih umjetnika za Umjetnički paviljon. U međuvremenu, paviljon je oštećen u potresu, zbog čega je zatvoren do daljega te se izložba stoga održava u Modernoj galeriji. Nakon Zagreba izložba se seli i u Umjetničku galeriju u Dubrovniku, gdje se otvaranje očekuje 10. prosinca.
Slike izložene na izložbi nastajale su u posljednjih pet godina te donose prvo veće predstavljanje slikara u Zagrebu nakon izložbe Uprizorenja 2014. u Laubi.
Usporavanje donosi radove iz četiri serije slika Noćna svjetla, Odrazi, Posjet atelijeru, Izlet, a umjetnik im na samoj izložbi nazive obogaćuje pokojom dodatnom riječju pa tako Noćna svjetla postaju Melankolijom noćnih svjetala i Barom; Odrazima su pridružene i zlatne folije – Zlatne folije i odrazi, dok Izlet i Posjet atelijeru zadržavaju isti naziv. Iako se Artukovićevo slikarstvo izrazito veže uz filmičnost – insceniranost prizora, filmsko kadriranje i raskadriranje što u tekstu kataloga izložbe pojašnjava kustosica, autorica koncepcije i postava izložbe Leonida Kovač – ipak treba spomenuti da su za ovu izložbu važni suptilni autorovi tekstovi koji svaku od spomenutih cjelina čine zamalo pa poglavljem, a cijelu izložbu objedinjuju u tekstu uvodnog dijela. Prisjetimo se, u seriji radova Slike koje gleda netko drugi izloženih na retrospektivi u Klovićevim dvorima Najbolje slike / Retrospektiva (2008) umjetnik je na postavangardan način tekst kapitalom upisivao izravno u sliku, ubacujući samocitate koji su ujedno njihovi nazivi – Bože, kako volim Botticellija, Bože kako bih volio biti faca, Dolina...