Tekst objavljen u listopadu 2019. u Vijencu broj 669
Izložba Totalni portret grada na rijedak način otvara perspektive pogleda na današnju političku i umjetničku situaciju na globalnoj i lokalnoj sceni nakon pada Berlinskog zida. Ono što je na izložbi vezivno tkivo grada-scene na kojoj se sve događa jesu teorije zavjere prisutne u radovima dvojice u dijalog postavljenih umjetnika
Ono što Marcela Duchampa čini jednim od najvećih umjetnika i mislilaca 20. stoljeća jest što je u svojem djelu precizno i duhovito naglasio da snaga umjetnosti proizlazi iz njezine odlike da ukazuje (na što ili koga). Umjetnost funkcionira u akuzativu, njezina moć leži u tome da bude uzrokom, da nešto izazove, da se nešto dogodi samim time što mu je umjetnik obasjao auru. Na izložbi Totalni portret grada: Tomislav Gotovac i Július Koller u razgovoru s Vjenceslavom Richterom, iniciranoj od strane Instituta Tomislav Gotovac iz Zagreba, Društva Július Koller iz Bratislave a u suradnji zagrebačkim MSU-om, taj se akuzativ manifestira kroz metaforu grada – grada kao uzroka i inicijative, grada kao scene i poprišta događaja; grada kao prostora koji je već nastao i onoga koji tek će nastati. Grada u kojem ima mjesta za osobne, javne i društveno angažirane utopije.
Glavni akteri koji su putem različitih neoavangardnih praksi postavljeni u dijalog konceptualni su umjetnici Tomislav Gotovac i Július Koller, a sam grad doslovno i fizički ovdje je predstavljen kućom koja se nalazi unutar grada, nekadašnjom stambenom modernističkom vilom arhitekta i umjetnika Vjenceslava Richtera, danas Zbirkom Richter na Vrhovcu, u kojoj je izložba postavljena ili bolje rečeno – u koju je umetnuta. Gotovac i Koller rođeni su 30-ih godina dvadesetog, a umrli u prvom desetljeću 21. stoljeća. Umjetnički su se počeli razvijati unutar konceptualizma 60-ih, čiji je dominantni moto bio onaj dišanovski,da je artikulacija umjetničke ideje dostatna da bi nastalo ili se proglasiloumjetničko djelo. Gotovac je djelovao unutar prostora bivše Jugoslavije, ponajprije u Zagrebu, a Koller unutar bivše Čehoslovačke, u Bratislavi. Prvi je diplomirao režiju na Akademiji za pozorište, film, radio i televiziju u Beogradu, a drugi je bio akademski slikar. Koliko se zna, za života su se sreli samo jednom. Richter je, pak, pripadao drukčijem umjetničkom senzibilitetu, nije bio samo umjetnik, već i arhitekt, nije tek intervenirao i djelovao unutar urbanog okruženja, već ga je i sam projektirao (uključujući i današnju Zbirku Richter). Također, bio je jedan od začetnika Exata 51 i pripadnik pokreta Nove tendencije te je u stvaralaštvu inklinirao simetričnosti geometrijske apstrakcije.