Tekst objavljen u srpanju 2017. u Vijencu broj 610..
Klein je čeznuo plavom bojom osvojiti svemir i cjelokupnu pojavnost, pritom se uvijek utječući inovativnim marketinško-umjetničkim strategijama kako bi što široj javnosti predstavio svoj rad
Različiti identiteti (slikara, džudista, avangardnog umjetnika, majstora promidžbe, pjesnika, mistika) koji sačinjavaju cjelovitu osobu Yvesa Kleina (1928–1962), i različiti umjetnički mediji koji zajedno tvore precizno i jedinstveno umjetnikovo djelo, da bi se naposljetku identiteti i samo djelo stopili u Kleinovoj vlastitoj konstrukciji sama sebe, predstavljeni su na izložbi Theatre of Void (Kazalište praznine) u interdisciplinarnom centru za likovnu umjetnost Bozar u Bruxellesu. Izložba je organizirana u suradnji s liverpulskom galerijom Tate i prva je Kleinova monografska izložba u Belgiji nakon 1960. Fokus izložbe nisu umjetnički pokreti kojih je Klein privremeno bio dijelom, poput grupe Zero i Novih realista, već Kleinova individualnost i originalnost. Na izložbi je predstavljeno tridesetak kapitalnih djela nastalih u njegovu kratkom umjetničkom vijeku – umjetnošću se ozbiljno počeo baviti u dobi od 26 godina, a umro je od srčanog udara samo osam godina poslije. Izložba donosi radove iz različitih, ali istovremeno povezanih umjetničkih faza – od monokromnih slika preko Kleinovih spužvi (reljefa pričvršćenih na platna i u obliku skulpture), antropometrija i slika izvedenih vatrom (fire paintings), sve do rijetko dostupnih filmova i fotografija tih performativnih radova. Nažalost, nisu predstavljeni radovi iz njegove zlatne faze, različiti Monogoldi nastali od 1960. nadalje. Scenografiju izložbe, minimalističku i bijelu, potpisuje Isabelle Speybrouck te u takvoj konstelaciji izražajnost i dubina boja Kleinovih djela još više dolaze do izražaja.
Sveobuhvatna vizija tog radikalnog umjetnika poslijeratnoga razdoblja, čovjeka koji je u slikarstvo pedesetih godina prošloga stoljeća ponovno uveo monokromiju, a ujedno otvorio nove perspektive umjetnosti performansa, body i land arta, konceptualne umjetnosti, minimalizma i enformela, bliska je tekstu Ivane Brlić-Mažuranić, koja kao djevojčica u jednom od svojih dnevnika, pedeset godina prije Kleina, na prijelazu 19. u 20. stoljeće, piše: „Već tako dugo ljudi, ovi sadašnji, žive da mi se čini da novoga ne može ništa biti i da bi vrlo interesantno bilo kad bi se cijeli svijet uništio jednim moćnim udarcem.“