Mjesto radnje: Srebrnjak, Zagreb
Jutro je. Tapkam tamom dnevnog boravka. Pritišćem automatsko dugme na prozorima. Rolete se dižu u vis, polagano otkrivajući scenu podamnom, istodobno propuštajući svjetlost u stan. Kao s galerije u kazalištu, s prozora promatram malenu čistinu. Scenografija oko nje je porozna – gole, tanke grane drveća, svedene na šiblje. Svijet je na nultoj točki, bez dodatnih ukrasa. Učini mi se, mogla bih ugledati duhove, baš sada. To je taj trenutak, sada mogu uhvatiti skute njihovih bijelih haljina kako se vuku po tlu. Samo treba čekati uz prozor danima, dok se i sama ne pretvorim u utvaru. Čekam, no ugledam tek vjevericu kako se svojim brzim, neuhvatljivim pokretima kreće s jedne strane livade na drugu. Poput traga dima iz dimnjaka, vječno uzburkana tijela, brža od traka svjetlosti. Zalazi u šumu, no i dalje je vidim jer priroda joj ne pruži zaklon. Ogoljeni trup prirode, leš, deblo. Učvršćena krhkost, oko nje prozirnost zraka, ničega. A mi, mi s druge strane scene utapamo se u bojama, veste i puderi na našoj koži bez korijena; staklo na našem drvenom stolu, prekrivač na krevetu. Pokušavam kopati, doći do vlastitih kostiju, kako bih okoštala stala pred gole grane. No dok dišem ne mogu se pročistiti. Nepomičnim prutovima Birnamska šuma polagano zalazi u ovaj stan. Na prozoru moram čekati duhove, kako bih zaustavila vrijeme! U spavaćoj sobi spavaš ti, još uvijek malo bolestan. Čujem krevet kako škripi, a trupovi, a prutovi, prijete zamrznuti kadrovima prozora, konzervirani nepomičnim pogledima. Krevet ponovno zaškripi, njegov se kostur možda čezne stopiti s Birnamskom šumom. Začuje se i kostur klavira, jedina melodija u stanu je škripa. Potom se oglase i vrata, njihovo škripanje zazvuči kao mijaukanje. Sve se trza iznutra, a ti se ne želiš probuditi. Zidovi su već malo napukli, sva pojavnost podhrtava osim slika bake i djeda; ondje pronalazim smiraj. Njegov portret je u plavim tonovima, a njezin u crnim i smeđim. Iščezla lica u potpunosti utopljena u bojama. Pod bojom nema kostura. Kravata, bijela košulja i sako. Crna bluza i crni kaputić. Predamnom prave, istinske fasade, no opet nekako opipljive. Pod jagodicama osjećam djedove crvenkaste obraze, a bakin pomalo zgrčeni osmijeh na svom licu. Između njih, spavaš ti, topao i živ. Kao njihovo dijete iz drugog svijeta. Ponovno se vraćam prozoru, šumu imam na oku. Nišanim, da se ne bi slučajno pomaknula... Na lijevoj strani livade, na jednom uzvišenju, sjedi mačka i vreba. Čekamo zajedno. Nečujno mi se primakneš s leđa. „Ima li još kafe“, pitaš. Vrisnem.