Na pozornici se nalazi trosjed i dvije fotelje. Ondje sjede žena i sin osnovškolskog uzrasta. Šute. Promatraju gledalište.

Distorzirane ljuljačke. Sjedalice im nakrivljene, jedna bliže podu, kutom viri u dubinu prostora.

Stojim u kuhinji i gledam kroz prozor. Pogled mi traži planinu. Da bih vidjela oblinu, posljednju u nizu, kraj svega. Iza nje više nema.

Šetajući kući mislim, neki ljudi postepeno odlaze s ovoga svijeta.

Jutro je. Tapkam tamom dnevnog boravka. Pritišćem automatsko dugme na prozorima. Rolete se dižu u vis, polagano otkrivajući scenu podamnom,

U sredini ulice visoka kćerka i tanka starica. Pokušavaju ući u kafe Antikvarnicu. Prolaze lagani ljudi, opuštenih vilica, vuku ih psi.

Ulazeći u park promatram ljude što sjede na klupama, nose li na jagodicama sunčane naočale. Blijedo vrijeme, nesadržajno. A meni se naočale

Pas stoji na rubu zidina. Pokušava počiniti samoubojstvo.

Tvoje tijelo na mojem tijelu, na krevetu, na katovima, na zemlji; poroznost tla, betonski blokovi, letvice kreveta, madrac u praznini, plaht

S pisanjem je kao s pjevanjem. Ako već na početku glas i utrobu postavimo krivo, intonacija krene u pogrešnom smjeru – falš. Početak je kurs

Dok prelazim most, rijeke plove jedan sasvim drugi grad. Ja, vertikalna rijeka presijecam rijeke koracima. U meni rijeka, u rijekama grad, s