Izvinjenje

Mjesto radnje: križanje ulice Đure Jakšića i nepostojeće ulice, Beograd


Autor ilustracije: Ivan Tudek

S pisanjem je kao s pjevanjem. Ako već na početku glas i utrobu postavimo krivo, intonacija krene u pogrešnom smjeru – falš. Početak je kurs teksta, usjeklina koja određuje visinu tona. Jučer, sjedimo u čevabdžinici, onoj gdje je svaki dijakritički znak ove riječi zaslužen. Ćevapi tope se u ustima, lepinja smeđa od ulja, lagano zagorena. Sjedimo tik do ceste, s drveća pada lišće. Između automobila polagano se kreće čistač ulice. Mete grad. Prazni ga od jesenju tek načetog lišća, vraćajući ulicama čistinu asfalta... Čistač pripada gradu, zavređuje njegove davne zasađene korijenove. One koji nam se ponekad obrate iz davnina šuštanjem tog jesenskog, još ne sasvim sasušenog lišća.


– Voljela bih brisati grad s lica zemlje, no sačuvati lišće negdje, promatrati kako nestaje.

– Uvijek mi je žao bačenog jesenskog lišća – uzvratiš. Što misliš, koliko lišća proizvede ovaj grad?

Zapališ cigaretu i u tom trenu, ćevapi tope se u mojim ustima – lepinja smeđa od ulja, lagano zagorena. Tek sam pri prvom zalogaju, a u tebe zaletava se mlada žena kratke kose. Cijela izložena gradu. Unezvijerena.

– Oprosti...dugujem ti izvinjenje...zamišljala sam da ću te sresti i to ti reći... stvarno mi je žao – na rubu plača nepovezano ti se obraća.

Iako je prekrivena vindjaknom, ne mogu da između njenih grudi ne osjetim lagano otvorenu, tek načetu ranu. Poput lišća ona krivuda ovim ulicama, ne znajući hoće li je pokupiti vjetar, automobil ili čistačeva metla.

– Ma nemam šta da ti zamerim– pomalo zbunjen, odgovaraš iskreno.

– Ali izvini... stvarno... ne znam što je trebalo da učinim da objave roman..., danas sam čula da su me nazvali anti-Srpkinjom... ma to nema veze s tobom... ne želim reći da je tvoj roman anti-srpski..., ma što to uopšte govorim... znaš, kad me neko obeležava, proziva... anti... znači da sam aktivno suprotstavljena pa se u meni rađa inat... turska je to reč inat. Ti si meni super lik... stvarno... želim da ti se izvinim na profesionalnom i ljudskom nivou... njih ne zanima književnost...ma bila sam neki dan na festivalu... niko nije rekao ni reč o pisanju... prisluškivala sam razgovore, stajala sa strane...ništa... ni rečenica, dve...o književnosti... pa se pitam kuda sve ovo vodi? Mladi ljudi, nekoliko godina mlađi od mene, kao bave se knjigom... Bave se knjigom, ej čoveče, žigošu cele knjige jednom jedinom rečenicom! Evo, pogledajte šta nosim u torbi... Biljana Jovanović. Ingeborg Bahman. Čitam šta pišu o Biljani lokalni i zapadnjački stručnjaci – gvozdena zavesa, komunizam, feminizam... čoveče... a žena piše kao što EKV peva, ona Andrićevski pripoveda... istovremeno urbana i mitološka... ona je Beograd toga vremena. Mesec sja, psi laju..., kaže jedna persijska... Biljana piše. I pritom je ženskoga pola, da, kao što je neko muškog. Kakvo gvožđe, feminizam, komunizam. E... A Ingeborg...–– zastane – pa ti ličiš na nju... dok je još bila sveža –okrene se prema meni.

– Zar stvarno? –u prvom trenu poveselim se jer poistovjećivanje intuitivno povežem s poezijom spisateljice. No, u narednom trenutku shvatim što je rekla –Nažalost, ne znam kako Ingeborg izgleda. Vrijedi li fizički nalikovati jednoj pjesnikinji?

– Izgleda... evo...ovako...kao ti –prstom pokaže na mene– Ma neću više da vas zadržavam, ljudi, da pijem pivo– postaje sve nemirnija– Kontraindikacije... znate... zamislite... Hvala na razgovoru! Katarina me čeka, eno, nekoliko metara niže. Ništa od književnosti, ali i dalje se žvače...treba da se žvače...Samo žvačite, ljudi, prijatno!


„Jel' mogu da te zagrlim...“, pita te dok odlazi. „Izvini još jednom...“, čujem iz daljine. Brza je, u trenu nestaje. Je li joj se rana sad još više proširila ili je barem malčice zacijelila. Rana koja mijenja kurs ispod vode. Nešto ti govorim, ne sjećam se više što, no ne odgovaraš, pogled ti je odsutan. U tišini nastavljamo jesti ćevape – još tople, sočne, ne mogu ih opisati koliko brzo su nestali. Morat ću ih naručiti još jednom, sutra, učiniti da ne prođu tako brzo. Zapamtiti okus. Nema više ni čistača ulica, polagano se smrkava. A tako me zanimalo kakvu je metlu imao. Onu bodljikavu, pravu, od tvrdih grančica drveta (?) Metlu koja uklanja prašinu grada, talog svih nas, no teška je pod rukom.