Odsutnost i prisutnost u poetskim dijalozima "Otac", "Sestra" i "Majka"
Prostor jezika dijaloški je prostor koji u poeziji postaje mjesto mogućeg susreta sa sobom, sa svijetom, s onim čega nema, s onim što nestaje i nastaje u samom jeziku. Tko se kome obraća? Tko je onaj koji piše, a tko onaj kome je napisano upućeno? Što ako je u taj potencijalni dijalog i razmjenu uključen i netko treći? Možemo li reći da je i dalje riječ o jednom dijalogu ili se odvija više njih? U obiteljskom ciklusu pjesama Otac, Sestra i Majka, ispisana su tri različita dijaloga, od kojih je samo jedan dijalog u pravom smislu razmjene (davanja i primanja), dok se u ostala dva pojavljuje odsutni, odnosno nedostupni sugovornik. Usprkos tome, čini se da je u sva tri slučaja dijalog ostvaren, jer dvoje je uvijek prisutno, onaj koji piše i onaj kojem je napisano upućeno, a koji povratno može biti i onaj koji piše. Treći je član obitelji, zadan i nepromjenjiv. Proširujući dijalošku komunikaciju austrijskog filozofa Martina Bubera (I – Thou; I – It)1 grafički bi se ova tri poetska dijaloga mogla prikazati na sljedeći način:
I.
Otac
⁄ ﹨
Ja – Ti (Ja)
﹨ ⁄
Mi
II.
Sestra
⁄ ﹨
Ja – Ti (Ja)
III.
Majka
Ja – Ti (Ja)
I. Odsutnost: Otac
OTAC, NEVJERICA
Otkako je umro
otac ne izlazi iz kuće
Već trideset i šest godina
traži samoga sebe
Ide iz jedne u drugu sobu i pita nas:
Jeste li me vidjeli?
Gdje sam?
OTAC, STOLICA
Gol do pasa
otac ljeti sjedi
ispred ventilatora
Kad više ne možemo izdržati
njegovu odsutnost
kažemo
praznoj stolici:
Oče, obuci se!
Poslušaj!
U romanu Ljubav u doba kolere G. G. Márquez piše da bi ljudi, koje volimo, trebali umrijeti sa svim svojim stvarima. U zbirci pjesama Otac (2019.) svakodnevni predmeti i situacije smješteni unutar kuće trajni su podsjetnik na očevu odsutnost. Kartonska kutija, radijator, odijelo, ključevi, prašina, novine, fotelja, zavjese itd. nisu tek puki predmeti, nego potentna jezična materija u koju je upisano prošlo i sadašnje (Primary words do not signify things, but they intimate relations. Primary words do not describe something that might exist independently of them, but being spoken they bring about existence).2 Kroz njih je lik umrlog oca oživljen i u neprestanoj je interakciji s ostalim živućim članovima obitelji. Dijalog se tako uspostavlja na više relacija, od kojih je primarna: mi (koji smo živi) – otac (koji je mrtav). Isto tako otac je u dijalogu sa svojom slikom sebe, s predmetima, s vremenom i prostorom u kojem je nekad bio fizički prisutan, a u kojem se sada pojavljuje kao odsutnost koju ukućani osjećaju do razine njegove pojavnosti.
II. Prisutnost: Sestra
SESTRA, FACEBOOK
Da mi je biti cvijeće u sestrinom vrtu
pišem uz fotografije raznobojnih tulipana
koje objavljujem na Facebooku
Pa kad jesi <3
komentira sestra i dodaje
Gdje si?
SESTRA UČI KINESKI
Već četiri godine
Znaš li da oni imaju
posebnu riječ
za mlađu i za stariju sestru?
Mlađa je mèimei
a starija jiějiě
Ponavljam za njom
mèimei
jiějiě
Onda se smijemo
Smijemo se
ko blesave
Zbirku pjesama Sestra (2020.) otvara citat iz Čehovljeve drame Tri sestre: Proći će vrijeme, i mi ćemo otići zauvijek, zaboravit će nas, zaboravit će nam lica, glasove, i koliko nas je bilo... U tom smislu ovi poetski zapisi su pokušaj bilježenja stvarnosti, onoga što nestaje. Među sestrama uspostavlja se dominantan osjećaj prisnosti i topline, one su u otvorenim pravim dijalozima, u kontinuiranoj komunikaciji, zrcale se jedna u drugoj kroz naizgled obične, svakodnevne, ponekad i mehaničke radnje (briga o vrtu, obavljanje kućanskih poslova, ručni rad, čitanje, učenje stranog jezika, slušanje glazbe, ples, telefonski razgovor, pušenje, renoviranje kuće, komentiranje vijesti s portala itd.). Moderna sredstva komunikacije, pametni telefon, društvene mreže i portali kao amblemi suvremenog života i brzine u ovim pjesmama suprotstavljeni su tradicionalnim i sporim aktivnostima kao što je ručni rad (paška čipka), čitanje knjige, kuhanje, razgovor s cvijećem itd. što smješta sestre i u društveno-povijesni kontinuitet kao generaciju koja prolazi kroz civilizacijsku mijenu na razmeđu stoljeća koja je obilježena i promjenom komunikacijskih sredstava i mogućnosti.
III. Odsutna prisutnost: Majka
MAJKA, MRAMORNI KOLAČ
Kad u kući nema ničega
Majka napravi kolač
[] [] [] [] [] [] [] [] [] [] []
[] [] [] [] [] [] [] [] [] [] []
[] [] [] [] [] [] [] [] [] [] []
Od mramora
MAJKA, KLJUČ OD PODRUMA
Pred zelenim drvenim vratima
majka je crni veliki ključ
od podruma
S paučinom na kosi
i s dvije glavice češnjaka u rukama
Dan se spušta i penje
betonskim stubama
__
__
__
__
__
__
__
__
__
__
njenim nogama
Pjesme u rukopisu Majka nastavak su obiteljskog ciklusa pjesama objavljenih u zbirkama Otac i Sestra i završni dio svojevrsne obiteljske pjesničke trilogije. Iako se i ovdje pristupa poetskoj obradi i interpretaciji još jednog člana obitelji, koriste se slični ili isti pjesnički postupci, ipak riječ je o zasebnom rukopisu koji se razlikuje od prethodna dva. Najveću distinkciju predstavljaju grafički umeci koji približavaju rukopis tradiciji vizualne i konkretističke poezije. Lirske minijature tako se kaligramski razigravaju oblikujući imenovane pojmove ili ih suptilno skicirajući. Poetska napetost koja se u zbirci Otac temeljila na očevoj odsutnosti, a u zbirci Sestra na nježnoj sestrinskoj interakciji, u rukopisu Majka stvara se u distanciranosti lika majke, koja je mitska i arhetipska figura, objekt promatranja, ali i jezične igre. Moglo bi se reći da lik majke egzistira neovisno o poetskom dijalogu između „ja“ i „ti“ („ja“) kao njegov glavni „lebdeći“ objekt. Ona je uvijek negdje drugo, čak i kad je fizički blizu, nedostupna je i daleka. Prazan prostor i udaljenost pokušava se prevladati grafičkim intervencijama koje su svojevrsne „stepenice“ do majke, pokušaj uspostavljanja komunikacije grafemima.
1 Buber, Martin. I and Thou. Dostupno na:
2 Isto.