Postament

„Legni ne mene.“, rekao je. „Želim osjetiti težinu zemlje koja će me uskoro prekriti.“


Mjesto radnje: Vrijeme koje se udaljava, Mirko Kovač


Autor ilustracije: Ivan Tudek

Tvoje tijelo na mojem tijelu, na krevetu, na katovima, na zemlji; poroznost tla, betonski blokovi, letvice kreveta, madrac u praznini, plahta, tijelo, tijelo na tijelu i kostur u njemu. Pod mojim leđima ljudi u sobama rade nešto u kuhinjama, gledaju TV. Nad tvojim leđima prozor izdiše vjetar u sobu. Strop zrcali strop. Strop zrcali pod. Težinu tijela prebacuješ na mene, to tako volim, kad ne mogu disati; no dosad sam samo u sebi vidjela čestice zemlje koja se urušava pod tvojom težinom. Nikad nisam u tebi ugledala mrtvu prirodu, cvjetove koje su roditelji svake godine sadili na djedovom grobu, dok sestrična cementom nije prekrila grob. Nikad nisam primijetila da se na tvojim leđima smjenjuju godišnja doba i da je jedna cvrvljiva jabuka pala na pod spavaće sobe. Iako, neki dan jesam ugledala suho lišće na parketu, dva suha lista koja sam ostavila ondje gdje sam ih pronašla, konzervirajući jesen u netom očišćenoj sobi. Tek sad shvaćam da jesen pada s tvojeg obnaženog tijela, na njemu se nalazi i malena zebra na kojoj je djevojčica nosila veliki žuti list, cio njezin trup, vrijeme koje će je prerasti, istrusiti u starca koji je na tom uglu pripremao crnu kavu. Na tvojim leđima sada zriju nasmijane voćke novih konobarica koje čitaju Heraklita među precizno oblikovanim figuricama. Dok vodimo ljubav na meni je težina zemlje, tek pokoja čestica odleprša u suprotnom smjeru, duboko u atmosferu. Na meni je permakultura i permafrost, ja sam dio zemlje, postament unutar sebe.