Mjesto radnje: Kafe Pobednik na Kalemegdanu
Dok prelazim most, rijeke plove jedan sasvim drugi grad. Ja, vertikalna rijeka presijecam rijeke koracima. U meni rijeka, u rijekama grad, socijalistički neboder izvire iz kovrčava zelenila.
Pred sam kraj mosta koračam u mjestu. Jer ne želim da mostovi završe. Mostovi čija se leđa talasaju, lukovi što slijede rijeke unedogled.
No ovaj je most kratak i pun rupa koje izvrću mi ristove dok automobili zagušuju ušće podamnom. „Ušće“, mjesto sljubljivanja usana. Velika se usta otvaraju kako bi rijeke u njih naizmjenično uskakivale. Ribolike skulpture promatraju njihove skokove debelim usnama. Sjetim se napumpanih usana koje viđam na beogradskim ulicama. Podamnom križaju se vodena usta, u gradu napuhana usta sjedaju u sivi Porsche.
Između su čarde, čardaci rijeke, daleko od neba i zemlje. Trijemovi tih gostionica poslužuju ribolike skulpture napumpanih usana, njihove oči su okrugle, njihova usta lukovi mostova što streme natrag k rijeci. Kako bi krupnozrnim pješčarom odbrojavale vrijeme. I taj pogled, tupi pogled očiju upućen u nebo. Oči prema gore. Usta prema dolje. Ni na nebu ni na zemlji. Tek u rijeci, tek u rijekama. Izdah civilizacije, estetska kirurgija novih ribolikih Madona čija lica mogu se raspasti od najmanjeg mogućeg pokreta, otopiti se u vodi zajedno sa starim karoserijama, oronulim fasadama, turskim kostima i svim izmetom ovoga grada.
Stanem uz ogradu mosta, ruke pružim prema rijeci. Sjetim se dva pisca. Jedan je dahom zagrijavao prste, i dah mu je plutao nad rijekama. Drugome su jagodice prstiju bile nabrekle od sviranja gitare. Žice su mu se usjekle u meso kako bi stvorile tonove, morao je stavljati obloge. Glazba nas trusi i razapinje nam prste, a duša je oslobođena, je li oslobođena, dokle je oslobođena? Utapam tanke svijeće u pijesak rijeke, neka što dulje gore, neka nastane požar kad im vertikale nestanu. Požar iznad zemlje.
Neva Lukić
Kommentare