Sofija u kvadratu

Mjesto radnje: centar Beograda, početna točka Topličin venac



autor ilustracije: Sven Klobučar

Šetajući kući mislim, neki ljudi postepeno odlaze s ovoga svijeta. Hlape neprimjetno, polagano, poput traga vode na za parket zalijepljenu tepihu. Okrenemo se začas i tek tad primijetimo da ih već godinama nema. Iz njih posljednje ishlapi more, a još tamo negdje nakon mora, ondje iza Atlantskog oceana gdje se nekad mislilo da je kraj svijeta, još tamo negdje nejasno i u bespućima daleko, uz patnju i jad nestaje lice kćeri koja se brinula o njima. Bol nikada ne zaboravlja. Sve nestane prije boli, ili sve nestane uz bol. Bol, u staroengleskom, zlo. Naposljetku svi poželimo nestati. Je li manje bolno ako smo dotad već umno ishlapili zamalo do nestanka. Je li stoga tanja linija prelaska? Takvi nestanci su poput slikarstva u obratnome smjeru. Gube se oblici i dimenzije, ljušte se boje i granice, stiže se do tek oblika glave u kojoj nema ničega, niti išta više oblikuje dušu. Tek ploha zuri u promatrača svojim krutim bljedilom. Je li u tome slučaju lakše izbrisati još tih nekoliko preostalih kontura na papiru, postati apstrakcija, bijeli kvadrat. Ili te posljednje linije toliko bole, baš kao da su od desni crvene, baš kao da su prve, kao da su pupčana vrpca i odloženi plač. Je li lakši prelazak ako smo izgubili priču i sjećanje, baš zato što nas ništa ne doziva natrag? Ili je teže otići nenadano, bez nijansi, svoj zdrav oblik ugasiti u crnom kvadratu. Takvi nestanci su poput snimanja fotografije, nepostepeno ona krade dušu preuzimajući njenu svjetlost, pohranjujući memoriju na ogledalo. Odjednom, bez pozdrava, bilo uvodnog, bilo posljednjeg, dolazimo na svijet, odlazimo sa svijeta bez da smo upoznali njegove plohe i konture. Tabule rase u svim smjerovima gašenja i paljenja fotoaparata. Odjednom, unutar tame kvadrata, scenu osvijetli malena Romkinja. Nenadano, bez pozdrava, vuče me za rukav iz šetnje, njezin hrapavi glas zamalo mogu osjetiti na koži. Lice joj je okruglo, koža tamnoputa od krasta smoga, eh, tako bismo svi izgledali kad ne bismo svaki dan skidali grad sa sebe cijevima iz plave rijeke. Oči su joj dvije velike plave amebe. Ne gleda me molećivo, već odrješito, želi da joj kupim hranu u dućanu, a ja nisam u stanju odbiti. Ulazimo unutra, ona uzima plastičnu košaricu, kao da sam ja njezino dijete kojem će ona sad kupiti potrepštine.

- Seko, hoćeš da mi kupiš ovu knjigu. Želim da čitam. - u košaricu položi knjigu bajki umotanu u celofan.

Nastavlja polagati stvari u košaricu, bonbone, ajvar, različite slatkiše, a ja ih istovremeno postepeno vadim van, slažem natrag na police. Dozvolim joj da kupi tek knjigu i veliku teglu ajvara. Na blagajni je pitam kako se zove, ona okrene glavu prema prozoru kao da nije čula pitanje. Izlazimo van, na cičoj zimi moli me da joj raspakiram knjigu. Noktima razmotavam tanki celofan, dlanovima gužvam ga u grudu.

- Seko, hoćeš da mi čitaš?

Pitam ja nju zna li čitati, neka ona meni pročita bajku. Ponovno okrene glavu, ovaj put prema izlogu dućana, kao da nije čula pitanje. Pravim se da ne primjećujem, odložim stvari na stol terase kafića te počnem slovkati početak priče.

- Vidiš, ne znam ni ja čitati, iako sam već odrasla. Možemo zajedno učiti ćirilicu.

Već nakon tri s mukom pročitane rečenice mala Romkinja me prekine.

- Seko, ja sad moram ići. Brat mi je gladan. Nemoj šta da mi zameriš.

Hitro, bez pozdrava, u ruku uzme knjigu i razbarušenim konturama nestane u tamu ugla.

Nastavljam šetnju, a scena koju je u mislima upalila i dalje svijetli. Znam kako se zoveš, pomislim stišćući prazan celofan u ruci. Zoveš se Sofija. Držiš znanje, mudrost u ruci da nikada ne zaboraviš. Da nikada ne zaboravim.