Mjesto radnje: Kafe Antikvarnica, Beograd
U sredini ulice visoka kćerka i tanka starica. Pokušavaju ući u kafe Antikvarnicu. Prolaze lagani ljudi, opuštenih vilica, vuku ih psi. Starica osjeća, između prostora kafića i ulice nalazi se granica. Tek neznatno povišena stepenica koju gospodin masne kose što je ušao s pudlicom nije ni primijetio. Starica ćuti prijelaz iz vanjskog u unutrašnji prostor, pedalj po pedalj gležnjem grebe hrapavi zrak. Napušta ulicu razgranatog drveća, popločanu hladnim pločama. Pred očima sad zlatne tapete odjekuju ogledalima, konobarica pomiče stolove od punog drveta. Kćer i majka sjedaju za maleni stol, leđima okrenute ulici postoje u tišini. Iza njih, dva po dva, prolazi glasna bulumenta školaraca.
Nakon što su ispile kavu polagano ustaju. Stepenica, ovaj put u suprotnom pravcu. Starica neko vrijeme stoji, kao na pijedestalu. Kćer joj pomaže da prebaci nogu – kad ostarimo, preko stvari ne prelazimo. Starica vidi tijelom.
Stopalo se polako pomiče prema dolje, tijelo prelazi u prostor ulice što gospodin masne kose nije doživio dok je izlazio; kao ni njegova pudlica. Poželim reći jednoj plesačici – tek u starosti istinski ćeš plesati.