Zanesenjaci

Mjesto radnje: Studentski park, Beograd

Autorica stripa: Ivana Armanini


Ulazeći u park promatram ljude što sjede na klupama, nose li na jagodicama sunčane naočale. Blijedo vrijeme, nesadržajno. A meni se naočale nose. Sjedam na klupu. Mlad čovjek ispijena lica prolazi parkom. Jedino njemu crni krugovi prekrivaju oči prizivajući sunce. Trebala bih ogoliti lice poput lica na klupama, dok osjećam tijelo pod slojevima kože, gume, pamuka. Dok mi čelo čezne za vizirom, a tijelo za oslobođenjem. Ili da zanesem priču, prekrijem lice, ogolim pičku. Dok golubovi pod potplatima čupkaju tvrdi kruh kljunovima. Da, takva, od struka nadolje ogoljela, dočekat ću prevoditelja iz Sjedinjenih Američkih Država. Točno do stidnih dlačica cijela prekrivena sjajnom tkaninom, zavjesom od svile. Moje ruke, moje riječi, moja kosa nestaju u tamnoj tvari koja elipsoidno leprša. Sve u parku sad je statično. Na samim njegovim rubovima, tijelo djevojčice ispisuje polumjesec ljuljačkom. Vraća dug Mjesecu. Donji dio duge. Osjećam, netko sjeda pokraj mene, a golubica izleti u nebo kroz otvor između dva drveta. Ne vidim o kome se radi, no znam da ovlaš gleda u bijele noge i otvor između jer oni sjaje umjesto očiju.


– Drago mi je. Ja sam Steven. Posle nekoliko nedelja virtuelne prepiske, napokon se „vidimo“ uživo–gospodin ispruži ruku prema mojoj nozi, prstima stisnuvši gležanj. U njegovoj izvedbi srpski zvuči mekše, kao da ga izgovara Slovenac.

– Oprostite, baš mi je neugodno. No, ne mogu biti prirodnija–odgovorim ne uspjevši mu gležnjem uzvratiti stisak.

– Pokazujete šta mislite o „Trumpistanu?“ Mislim da način je previše diskretan...

– Nije mi namjera provocirati. Samo...

– Znam! – Steven me oduševljeno prekine– Borite se za prava Muslimanke?!

– Mislite – malo razradim tezu – „Kad već ne smiju razgolititi usta, nek' pokažu vaginu!“ Ma ne bih nekoga voljela povrijediti. –Znajete, upravo gledam razbarušenog starca sede kose, ženu i dete zgrčene na klupi. Dama je medicinsku masku navukla pri oči!– zamišljeno će Steven– Dok izlažete svoje prepone, ritam unosite na park... Ovo je protest protiv korona maski?!

–Previše lica oko mene. To je sve – pocrvenim ispod tkanine – Steven– sitna kap kiše na nozi dođe kao naručena za promjenu teme– A imate li vi kišobran?

– Nemam–odgovori Amerikanac opušteno.

– U tom slučaju, možda da i vi sad prekrijete lice i kosu? Možda biste mogli...

– Teksas jaknom?

– Odlična ideja!– u isti čas pljesnemo rukama.

Slušam kako se Steven meškolji na klupi, izblijedjeli džins prebacuje preko trupa.

–A jel' mi sad djelujemo kao dva dupeglavca, Steven? –odsutnim tonom glasa nastavljam razgovor retoričkim pitanjem.

–Znajete, bavim se delovima Biljane Jovanović. Upravo prevodim roman Psi i ostali. Psi, imaju svoje dupe i glavu u ravnoteži! –živopisan je Stevenov „polomljen srpsko-hrvatski.“

– Iz psećih gubica i guzica gnoj pada okomito prema tlu–vizualiziram preciznu vertikalu.

– Da– uzbuđeno nastavi Steven – Zato je pas taj koji „najbolje zna kuda treba bežati iz govana na zemlji, na nebu i između.“ –Ali vi ste nadmašili i četvoronošce. Snopovi vaših noga lome se u zrcalnoj perspektivi...

– Poslušajte kako se tjeram, a ne kako govorim.

– Da, puno rečnika. Teram vas! Do parka. One dvije skulpture čine mi se zanimljivima. Hajdemo!

Ustajemo s klupe, prekrivenih očiju razgledavamo spomenike. Prvi je klasičan kip kakve su postavljali krajem 19. stoljeća. Brončane ruke mu jesenski izblijedile. Zelena boja patine stapa se s pozadinom. Drugi spomenik predstavlja veliku klupu, a njeno postolje jest žilište drveta japanske sofore izliveno u bronci. Preko naslona klupe u polusjedećem položaju opružena je ljudska figura. Glava i ruke prekriveni su intenzivno plavom tkaninom. Tek ogoljeni dio nogu, od gležnjeva do koljena, čini se izrađen od neke vrste poliestera, prodire van.

–Odličan kontrapunkt patinastom spomeniku – nakon dulje stanke obratih se Stevenu.

–Zaista moderno– on složi se ležerno.

Arte povera u najboljem izdanju!

U tom trenu vrana nam se ispriječi na put. Gleda nas kroz crne oči. Mrvice staroga kruha rasprskavaju se u prasak u kljunu.

–Nadam se da se neće uputiti prema mojem stopalu!–malo se zabrinem.

Steven se zatrči u pticu i ona odleti prema košu za smeće.

–Nego– nastavljam opuštenije– preko interneta sam upoznala još nekoliko vaših kolega koji se bave prevođenjem južnoslavenskih pisaca­. Svi ste otvoreni i spontani!

–Reklo bi se – zanesenjaci – u sridu pogodi Steven – Strašni, šašavi bibliofili!

–Da, ti si zanesenjak, i to i na hrvatskom i na srpskom! –ispod tkanine osjetim kako mi se obrazi i ramena ježe –A kako bi se reklo zanesenjak na engleskom?

Enthusiast, no to nije to. Zanesenjak stiže od zanijeti.

Kiša poče sve jače padati. Težina nasjedne na cijeli park. Krošnje sad su od patine, ruka brončanog kipa polako nestaje. Uskoro sve klupe ostadoše prazne. Osim one s arte povera figurom. Odjednom, primijetim, skulpturu zanio je vjetar u drugu stranu! Tek u trku shvatim da je riječ o beskućniku. Stevena više nema pokraj mene.


Neva Lukić