Igor Rajki i Neva Lukić: TiJalog

Što se događa kad se DIJALOG preobrazi u TIjaLOG, pročitajte u “tijalogu” s Igorom Rajkijem.

“Tijalog” bismo mogli okarakterizirati kao književnu formu u kojoj se ne samo preko znanstvene već i preko literarne etimologije traga za ljubavlju i odnosom koji stvara “dvojinu”, odnosno prostor za dvoje.


"Sve one pauze između dahova kad dajemo priliku nekome drugome da nam uskoči u riječ." Autorica ilustracije: Ivana Armanini

Upravo sam pomislila da ne znam etimologiju riječi LJUBAV. Pa sam otišla provjeriti na Hrvatski jezični portal. LJUBAV, riječ me vodi na LJUBITI- praslavenski i staroslavenski ljubiti – ruski – ljubít; poljski – lubić; litavski liaupsinti: hvaliti ← ie. *lewbh- (lat. libet, lubet: odgovara, skr. lubhyati: žudi). Učinilo mi se da bi ta etimologija mogla biti dobar početak dijaloga. Ništa nas osim tehnologije ne priječi za zanimljiv odabir riječi. Još je zanimljivije kako je ljubiti praslavenskog i sanskrtskog porijekla gotovo jedno te isto, samo što u sanskrtu to znači žudjeti, a u staroslavenskom je genijalno što dolazi taj LJ, taj suglasni nepčanik, dakle, nepce svakog tijela LJ na ubiti. A ubiti - U dolazi na biti, što ne znači samo postojati nego u praslavenskom tući i udarati. Dakle, taj LJ je famozan na tome, i stvara osobno nepce, osobno nebo u svakom govorniku. Bez LJ mi se ne možemo ni Ljuljati, već samo uljati. Interesantno je da je ljubav imenica ženskog roda, kužiš? Ima nešto i od toga s ljubavlju, jer kad postane glagolom, ona se poljuđuje. Ne bi čovjek ni bio LJAGA bez LJ ispred njega, bio bi samo AGA. LJ, me LJULJA dalje, pa skužim da ne postoji LJUBOJICA, ali postoji UBOJICA. A opet je prisutan taj ženski sufiks. Jedini ženski sufiks, a ubojica je imenica muškog roda. Kužiš, bez tog LJ, mi bi bili stvarno- odljuđeni. Nego sam htio prijeći s ljubiti na voljeti – interesantno je kad se taj LJ u voljeti raspadne, onda dobiješ neku demonsku polumitsku zvijer između VOL iJETI, to je možda nastavak ljubavi koja nije znala zadržati LJ u sebi.


Kako objašnjavaš litavsku etimologiju glagola ljubiti- litavski liaupsinti: hvaliti. Kako su povezani voljenje i hvaljenje? U ovoj hladnoći da ti odgovorim na ljetimologiju. Praslavenski hvala, i slavenski hvala, stara riječ, a voljeti od istog praslavenskog volja. Tako da možda imaju tu refleksiju u staronjemačkom i ovim sjevernim jezicima (njemački Wollen – htjeti, Wille – volja).


Sjetim se bezuvjetne ljubavi koju primamo jedino od naših roditelja, baka, djedova, u našoj mediteransko-balkansko-slavenskoj kulturi. Je li takva hvala srž ljubavi, odnosno takva ljubav srž hvale. Možemo li bezuvjetno voljeti i hvaliti jedino naše umnoške, krvne produkte. Možda je ipak u toj težnji za bezuvjetnosti koju prenosi genetika u suštini, uistinu samo ženetika, možda je gen korijen za žen, isto tako, možda je genocid samouništenje jer je to ženokid.


Generički motiv koji filozof Martin Buber koristi da opiše dvojne načine postojanja je motiv dijaloga (Ich-Du= Ja-Ti) i monologa (Ich-Es= Ja-Ono). Temelj dijaloškog principa ja-ti (Ich-Du) nalazi se u prostoru između koji se manifestira kroz susret. U središtu susreta biva dijalog temeljen na jezičnom izrazu (Ich-Du). Ako kažemo Ti, nalazimo se odnosu. Drvo, ili bilo što drugo prestaje biti Es (Ono) u trenutku kad se nađemo u odnosu prema njemu. Razgovor između dvoje je mislim uvijek pokušaj unapređenja naše naglašene tišine i erotike, a u tom međuodnosu zapravo se i stvara nova svjesnost. Da li je ona ekstaza, jedno prosvjetljenje, to uopće nije bitno, to povijest može nazivati. U svakom slučaju, u tom pokušaju našeg DAH(A), da ga ne okrenemo u HAD, to neprestano inzistiranje na obostranom dahu, u stvari je naša želja da se stvari ne egzorciraju već evociraju, kaj ja znam. Tak' nešto, ne.


U tvom stvaralaštvu dijalog se ostvaruje i kroz eksperimentiranje jezikom. Kada preokrenemo riječ DUH koja je turska-arapska riječ za DUH(an) isto – ono što ide u dim, i što nestaje u zraku, ne – dobijemo HUD. Mislim da u svakom svom obraćaju, ja sam zapravo HUD(ini), ne. Obrćem te riječi, slančano s rečenicama uz koje sam vezan, ja zapravo u isto vrijeme koliko ih želim osloboditi, toliko su one meni lanci. A kod mene to nije magičarski TRIK, nego je jednostavno PIK. Pokušaj da koliko meni pucaju lanci, da nekom to bude neka, ne znam, surova nježnost, čedno nasilje, nemam pojma. U tom smislu zapravo osjećam stvari. Volim kad spojim taj misao i osjećaj u misaoosjećaj. Tek tada poetično, pa preko toga i prozno, dobiva na značaju. Tek kad stvorimo nešto novo, onda to novo postaje prastaro. I potom to prastaro postaje tradicija i možemo kroz to prastaro biti ono što jesmo – želja za novim.


Poezija je za Bubera razgovor. Bez nje pojavnosti pristupamo kao neka ralica za snijeg koja ujednačeno briše trenutke i tragove. Prisjetim se tvoje priče o prašinicama. Odonda sam i ja u dijalogu s prašinom koju pronalazim po kući. Dobro da si spomenula baš tu moju priču o prašini, drago mi je da te ona ponijela. Jer sve što radimo, možda kad i pišemo, kad i mislimo, pa kad i sanjamo, kad osjećamo, mi zapravo dižemo te neke rojeve prašine i onda ih promatramo kako se one sliježu, kako prianjaju uz nas ili uz nešto drugo. Da li je to ostvarivanje dijaloga, ne znam, ali definitivno je u njima odrediva neka želja za razgovorom – možda više čak za čistim govorom, nego za razgovorom. Jer čim počnemo razgovarati razjedinjujemo naš govor, jer kad bi u dvoje bio govor, onda uopće ne bi bio potreban razgovor, bi bio IGOROVOR. Uvijek kad razgovaramo, onda kao da jedno s drugim zatrudnjujemo i onda kao da ne želimo da se taj plod rodi jer će onda on početi razgovarati sam sa sobom.


Ono što je meni zanimljivo jest da mnogi od nas žive u krivom etimološkom uvjerenju riječi DIJALOG, a to je da se dijalog odnosi isključivo na razgovor između DVIJE OSOBE. Ta zabuna proizlazi iz brkanja latinskog DIA i DI. Korijen riječi „dijalog“ potječe od grčkih riječi DIA i LOGOS. DIA znači „kroz“ (a ne dvoje) , a logos se prevodi kao „riječ“ ili „značenje.“ Oko 1400. godine smisao se proširuje na razgovor u kojem dvoje ili više ljudi razmišlja zajedno u odnosu. Zbog pogrešnog uvjerenja da se dijalog odnosi isključivo na razgovor između dvije osobe nepotrebno su izvedene kovanice TRIJALOG (1532.) i potom KVADRILOG (kraj 15.st.) Ovo govorim u mail i nastavljam naš zvučni Noćnik i ispada kako je etimologija nekad i hejtimologija tehnologija preko koje se ne čuje moja zapravo Izvorna fonostalgija jedna riječ od dva pojma ugodno ugrožene u sebe i pokaži mi riječ I otkrit ćemo u njoj djelovanje iako je onda to skeč a sam taj DIJA iz dijaloga starogrčki zapravo znači proći kroz nešto između nečega a opet taj LOG ono što je njima zakon riječ pravilo je Praslavenski LOG a Praslavenski LOG za koji mislim da su stari Grci pokupili od pra Slavena je arhaično ležište LEŽAJ mjesto gdje su se odmarali i još je uvijek tvorben kod nas od brLOGa preko naLOGa do zaLOGa čuješ ima ga već i u zaLOGaju, u prizaLOGajiti postoji skriven jer zna pojam da je živi predah odmor od stalnog lova i pomicanja dakle dijalog je proći kroz spokoj kroz mjesto odmaranja i skupljanja snage i uključeni su svi koji mu se daju i tu nema vođe Postoje svi koji se i zateknu ovdje dakle taj prolazak kroz razgovor dopušta da nema dociranja da nema profesura i da da je uključenost u jezik u njegov govor spontana a ne štreberske opcija i sviđa mi se ovako pričati jer onda uopće nema točke u tekstu koji nastaje predamnom u Tehno blues automatizmu moga dahtanja pa zvučni mail mu bilježi predah dakle opet LOGorište ali ga ne označuje već dah struji i iako je točka znak za pauzu u beskonačnosti riječi su između težnja za konačnosti no to je samo težnja od tjemena do gležnja ohoho baš mi se dopada ovako nadahtati mail kroz MIKRO FON znači kroz sitan glas na trenutak mi se pričini aLOGično ali opet i u tom pojmu osjetim LOG jebo ga sLOG iz složiti


Jest, kad nema interpunkcije, baš kao da dah razbistruje tekst, izgovoreno samo sebe destilira, postaje poput trga gdje se susreću svi vjetrovi, gdje su sve riječi jednakovrijedne a svi sugovornici ekvivalentni, ali opet egzistiraju u nekoj vrsti monologa-dijaloga, jer kad me krenu goniti vjetrovi, ne možeš me zaustaviti. Interpunkcije bivaju zaustavljene, izrezane iz papira u nekom košu za smeće- točke zarezi upitnici uskličnici. Sve one pauze između dahova kad dajemo priliku nekome drugome da nam uskoči u riječ. HOP. Je li i ta krađa misli kroz nenadani dah također dijalog? Pa možda je sve to dijaloški biološki DAH s kojim treba biti obazriv da se sam ne okrene u HAD i pazi kad kažem sve to bez interpunkcije zvuči sveto kao da je povezivanje jednako kao i nazivanje i zazivanje ali nikad ne postaje ulizivanje samom pojmu o čuješ li i sam POJ iz POJma kao da voli skliznuti u POJmaterinu


Da se dotaknemo još i staroslavenske "dvojine" odnosno "duala" vezano uz pogrešno uvjerenje da se dijalog odnosi isključivo na razgovor između dvije osobe... „Dvojina“ je kategorija gramatičkog broja koji se upotrebljava kad se govori o dva predmeta, pojma, bića, pojave, osobe (dva čovjeka); u slovenskom i starogrčkom – „dual.“ Pretpostavlja se da je postojala u indoeuropskom prajeziku, a danas potpunu dvojinu čuva samo mali broj jezika, među kojima su standardni slovenski i oba lužičkosrpska jezika. Polazim NAdahtati mail opet i smjesta primjećujem kako mi odvaja mikrofon na i dahtati kao da tehnologija i hoće biti izravan odgovor na tvoje pitanje progurava se u praznine i to nema veze sa dijalogijom već opet biologijom u nama jer DUAL je kao živi dokaz u u zamrlom jeziku nešto kao ljubav u željama on je bio taj koji je između jednine i množine imao združeno dvojsto, povezanost i bića i predmeta u dvoje, valjda je i nestao da bi se napravila praznina još i šira između jednine i množine da val značenja postane cunami nesporazuma, no znaš i sama još ga nalazimo u hrvatskom u pogledu između jednine OKO i množine OČI u oka, i u sluhu između UHO i UŠI u uha dva i sad mi se penje napamet osjećaj lijepo je primijetiti kako sam izraz DVOJnost ima u ZDVOJnost kočnicu jer se ne zna opredijeliti manjka tad baš taj osjećaj između jednine i množine i mislim da uistinu nema veze s dijalogom isto molim te primijeti DUAL kako se bilda u indiviDUALnost od čijeg pojma se i tvori pojedinačno o ispada ili se uspinje to treba razlučiti zarez kažem kako čitavo stvaralaštvo našeg jezika upravo želi ispuniti taj procijep između jednine i množine sad jasno izmišljam nam izraz ali ne znači da je time manje stvaran baš kako bismo i postali INTIMnoštvo. U svakom slučaju znam da ga imaju još slovenski i litavski mislim pa počni osjećati na njima možda stekneš potpuni odgovor točka kažem mikrofonu jedan poddualni.